Znanost kroz povijest : Japanski plan napada biološkim oružjem na SAD

Prikaz japanskog napada na Pearl Harbour
Japan je u drugi svjetski rat krenuo furiozno. Prvotno je osvojena resursima bogata kineska pokrajina Manđurija. Tamo je Japan pokazao svu dominaciju svojih dobro opremljenih (u odnosu na kineske) i vrlo pokretljivih kopnenih trupa, takozvane „kvantung armije“. Nakon osiguravanja prijeko potrebnih resursa Japan je krenuo u daljnja osvajanja pomorskim putem. Redom su padali Filipini,Indonezija i stotine otoka u tihom oceanu. Japanska mornarnica je u tom dijelu svijeta bila bez premca i nitko joj se nije mogao suprotstaviti. U čitavom svijetu su joj mogle kontrirati samo mornarice Velike Britanije i SAD-a. Ova prvotna je bila zauzeta ratom u Europi a SAD se predomišljao oko ulaska u rat i držao politike izolacionizma.
Prikaz moćne kvantung armije

Japan je to obilato koristio, svakodnevno povećavajući teritorij, utvrđujući ga gradeći vojne baze na zauzetim otocima i zatim ih koristeći kao polugu za daljnja osvajanja. S vremenom su im rasle ambicije pa su izradili plan napada na Australiju i SAD. Japan je bio uvjeren da je samo pitanje vremena kada će SAD ući u rat protiv njih. Analiziranjem odnosa snaga su zaključili da SAD ima jaču mornaricu te da bi prilikom ulaska u rat bio u prednosti nad Japanom. Kako bi anulirao taj nedostatak japanski vojni vrh je odlučio preventivno izvesti iznenadni napad na američku pacifičku flotu koja je bila stacionairana u luci Pearl Harbour, kako bi unazadili amerikance i kupili si vrijeme potrebno za dovođenje svojih snaga na razinu američkih.

Na japansku žalost, napad je unatoč elementu potpunog iznenađenja bio totalni fijasko. Od 21 usidrenog broda koji su činili srž pacifičke flote Japan je uspio uništiti samo 3 broda a svi ostali su nakon popravka oštećenja vraćeni u službu. Umjesto da američkoj mornarici nanesu udarac od kojeg se nekoliko godina neće moći oporaviti, Japan je samo isprovocirao ono čega su se i bojali, ulazak SAD-a u rat. Nakon prvih nekoliko manjih okršaja japanske i američke mornarice, uslijedila je bitka kod otočja Midway. Japanski plan je bio sa golemim snagama napasti američku flotu, nanovo s ciljem da protivniku nanesu takvu štetu da se dugo vremena ne može oporaviti. Japan je u toj bitci doživio težak poraz, koji je definitvno odagnao sve nade u nastavak širenja teritorija i natjerao Japance na povlačenje i grčevito branjenje onoga što su prijašnjih godina osvojili.

Prikaz japanskog napada na Pearl Harbour

Međutim, unatoč konstantnom povlačenju Japan je imao asa u rukavu, i to moglo bi se reći- asa svih aseva. Naime, unatoč brojčano slabijoj mornarici, Japan je i dalje imao brodove a pogotovo podmornice koje su bile najbolje na svijetu. Jedna od tih podmornica je bila i podmornica klase „sen-toku“ . Ta, sa svojih 122 metra, tada najveća podmornica na svijetu je sa jednim punjenjem goriva mogla napraviti krug oko svijeta, ali to joj nije bio glavni adut. Glavni adut joj je bio to što je bila toliko golema da je u nju mogao stati avion koji bi bio „skriven“ unutar konstrukcije podmornice a kada bi podmornica izronila, on bi pomoću specijalne tehnologije bio „ispaljen“ sa podmornice. Kombinacija podmornice praktički neograničenog dometa, koja može potajno prevesti avion, i aviona koji može s nje uzletjeti je pružila Japanu mogućnost napada na bilo koje područje na svijetu, a da prilikom toga ne bude otkriven.

Podmornica klase sen-toku
Japan je nakon uzastopnih poraza na bojnom polju odlučio iskoristiti asa u rukavu. Vojni stratezi su osmislili plan po kojemu bi se 3 podmornice klase „sen-toku“ potajno približile zapadnoj obali SAD-a, točnije gradovima San Francisco i Los Angeles, te bi zatim s njih uzletjeli avioni sa biološkim oružjem koje bi zatim ispustili nad gradovima. Po procjenama japanskih stručnjaka, bacanje biološkog oružja na gradove veličine Los Angelesa i San Francisca bi rezultirali smrću minimalno milijun ljudi. Još jedna prednost Japana je bila u tome što amerikaci nisu znali za postojanje podmornica „sen toku“, te uopće nisu čuvali zapadnu obalu jer su bili fokusirani na druga bojišta, tako da je vjerojatnost uspješnog izvršenja plana bila iznimno visoka. Procjenjeno je da bi nakon takvog napada SAD bile primorene na povlačenje iz rata i Japan bi odnio pobjedu nad najjačom vojnom silom svijeta.

U trenutku odobrenja izvršenja plana, operacija se sastojala od dvije faze. Prva se svodila na to da podmornica uspješno, neprimjećena dođe do zapadne obale SAD-a i javi vojnom stožeru svoju lokaciju a zatim bi stožer odredio kada i na koje kordinate treba biti izvršen napad biološkim oružjem. Tajna grupa od 3 podmornice „sen toku“ je izvršila prvi dio plana, uspješno se potajno približivši zapadnoj obali SAD-a i zatim zatražila odobrenje za napad. Međutim, japanska visoka vojna komanda, koja je jedina smjela odobriti napad takvih razmjera, je u zadnji čas prekinula operaciju i naredila povratak svih triju podmornica u matične baze. U obrazloženju prekida operacije je stajalo da je operacija prekinuta zato što takav način ratovanja nije častan, a Japan je časna nacija koja se neće prljavo boriti.

Inzistiranjem na časnoj borbi Japan je izgubio posljednjeg asa u rukavu i mogućnost izbacivanja SAD-a iz rata. Ubrzo nakon toga je uslijedio konačni poraz Japana, obilježen atomskim bombama koje su pretvorile u prah Hirošimu i Nagasaki te čitavu njihovu populaciju. SAD, su tek nekoliko godina nakon rata otkrile da je japanski vojni vrh odbio napraviti SAD-u ono što su oni napravili Japanu par mjeseci nakon toga, i da su rat dobili zahvaljujući japanskim generalima kojima je čast bila važnija od pobjede.