ŽIVOT I FIKCIJA: Između ‘gledati’ i ‘vidjeti’ postoji razlika

pixabay.com

Jučer sam odlučila kupiti dobru knjigu. Roman. Nije bilo bitno je li to drama, triler ili nešto treće. Htjela sam izazov za um, postavljanje pitanja, tjeranje na razmišljanje. Okus gomile laganih priča za plažu dosadio mi je kao previše sladoleda. Željela sam nešto drugačije.

Tako sam izišla u grad. Odlučila sam posjetiti knjižaru i počastiti se dobrim štivom za ljetne dane. Odjenula sam se, stavila sunčane naočale i izišla iz kuće.

Dan je bio poluoblačan, a u zraku se osjećala neka sparina. Unatoč laganom povjetarcu jedva se moglo disati. Htjela sam što prije stići u taj klimatizirani prostor knjižare kako bih u miru i tišini mogla odabrati one knjige koje mi se čine najprivlačnijima. Da, knjige, ne knjigu. Uvijek kad idem u knjižaru, kupim barem dvije. Ne mogu odoljeti. Ovisnik sam i to priznajem. No, to sad nije bitno.

Uglavnom, prolazim ja relativno brzim korakom kraj rijeke i… ne, neću napisati da nećete vjerovati što se tada dogodilo. Dakle, prolazim i vidim rijeku. Da, vidim. Gledam je svaki put kad prolazim pokraj nje, ali ovaj put sam je stvarno vidjela. Njezina tamna teška zelena boja s laganim tragovima sive stvorila je u meni neki osjećaj nemira, tuge, ali i empatije. Nisam to znala objasniti sve dok nisam ugledala ženu. Samu. Sjedila je na klupi i nije nikoga primjećivala. Valjda je bila prezauzeta tipkajući nešto po svojem ogromnom pametnom telefonu.

Nisam htjela buljiti i ispasti čudna, ali u jednom trenutku sam uhvatila njezin pogled. Činila se jako ljuta. Baš kao i galeb široko raširenih krila koji je upravo u tom trenutku proletio pored njezine glave. Više je nalikovao na orla, nego na galeba. Može biti da ju je taj galeb trgnuo, pa je ustala i otišla u nepoznatom smjeru.

U mojoj glavi se pojavilo milijun pitanja. Nije me zanimalo tko je ta žena ni što je pisala. Ja sam već u glavi stvorila svoju ženu. Ona je mlada, tek se udala i čini se da živi bajku. No, jednog dana, pregledavajući suprugov profil na Instagramu otkrije da je vara. Slike njegove polugole ljubavnice u njoj izazivaju strašan bijes. Ona odlazi vani, sjeda na klupu u parku i  šalje njegovoj ljubavnici prijetnje smrću. Što se dalje događalo? Hm?

Nastavljam hodati dalje. Ubrzam korak i zamalo se ne sudarim s nekim starijim čovjekom. Nije ništa rekao, ali njegove sitne plave oči pogledale su me pogledom punim prijekora i sažaljenja. Opet se u meni javi pitanje. Žurimo li previše? Razmišljamo li o važnim koracima u životu? Jesmo li svjesni posljedica krivih koraka? Je li i ta mlada žena žurila? Koliko je upoznala osobu za koju se udala? Koliko sebe?

Opet nastavim hodati. Još je samo malo do knjižare. Već razmišljam kako ću se opustiti okružena hrpom knjiga, ali iz razmišljanja me trgne zvuk grmljavine u daljini. Shvatim da nemam kišobran i požurim u knjižaru. Hodam i pitam se je li i mlada žena koju sam stvorila shvaća da nema „kišobran“? Što će dalje učiniti?