ZA INTELEKTUALNI ELITIZAM: Zašto nam je potrebna cenzura informacija

Teoretičari zavjere će naveliko naglašavati postojanje manipulativne elite koja apsolutno kontrolira resurse, priljev i odlijev financija, determinira političke programe i vodstvo te smjera eksterminaciji “običnog“ puka. Ako postoji elita čiji je identitet nepoznat, onda bi ona bila naravi koja nastoji očuvati znanstveno znanje i barem djelomično suspendirati naše samouništenje. Nije znanje nedostupno i problematično, već je sporno treba li javnost inzistirati da ga posjeduje. Cenzura informacija je nužna. Učiniti raspoloživim obilje informacija koje u rukama ignorantne osobe mogu postati pogubne trebala bi biti glavna preokupacija “intelektualne elite“.

 

Ironično, etimologija teorije zavjere ukazuje kako je termin skovan i proizlazi iz samih tajnih obavještajnih organizacija , koje su u suradnji s političarima, biznismenima i ‘mainstream’ medijima progonilii i diskvalificirali vlastite oponente. Tijekom 1960.-ih, CIA je apelirala na medijske outlete inzistirajući na javnoj deevaluaciji protivnika deklariranjem njihovih stavova – teorijama zavjere. Tajna društva, taj dogmatični elitizam, opstoji u radikalnoj tajnosti, i djeluje pritajeno. Pripadnici se tretiraju kao maliciozni, imperijalistički neutaživi i pasivno agresivni, dok su u punoj realnosti oni intelektualna elita -prvotni genuini epistemički ‘gatekeeperi’.Elite su opstale upravo se njihova tradicionalna uloga još od antičog obrtništva sastojala u doziranju dozvoljenog znanja masama. Radikalnim ograničenjem pristupa, one su funkcionirale kao isključivi čuvari istine sve do pojave Interneta.

 

Dok god su onemogućavali instant bogaćenje prodajom kompromitirajućih sadržaja medijima, što je danas sve popularnija hacking praksa, dok su za ‘leaderske’ pozicije selektirali kompetentne osobe postavljanjem rigoroznih edukativnih kriterija i dok su upravljali resursima i istraživačkim programima, uloga je cenzure bila benevolentna.

 

Akademska i intelektualna je elita bila je kvalificirana za separiranje lažnih od istinitih informacija, procjenjujući rizike kojima bi vodilo curenje povjerljivih podataka i dokumenata. Ono što nije udovoljilo kriterijima ‘fact checkinga’ odbačeno je na temelju nedovoljnih dokaza. Najprogresivnije od svojih prethodnika, postmoderno doba eksplicitno naglašava snagu, slobodu i revolt , dok ujedno implicitno proklamira ideale skromnosti, tolerantnosti, diplomantnosti i korektnosti. Najnaprednije razdoblje, prijestolnica tehnološkog i socijalnog progresa, pobornik liberalizma, ravnopravnosti te vjerske i rodne tolerancije ujedno je i carstvo predominantne pasivne agresivnosti, naglašene tromosti i antiintelektualistične reaktivnosti.

 

Dok smo prije posjedovali revolucionarni duh koji je devastirao kraljevstva kako bi se uzdigli pravičniji oblici vladavine, danas kritiziramo sve, zahtjevamo informacije ali zaziremo od akcije. Ideologija tehnološkog doba, ere globalizma i ‘transparentnosti’ inficirana je gorućim frustracijama vezanim uz nepravde, ambicije i želje za protjerivanjem stare fikcije. U njemu su prisutne afektivne reakcije, porivi i snage, koje je sublimacijom moguće dovesti, namjesto sujete reformizma, do autentične revolucionarne akcije. Suvremeni intelektualci boluju od paralizirajuće afektivne disocijacije nametnute osjećajem srama. Srama zbog afekta ljutnje, jer je ljutnja nužno destruktivna i de facto negativna, što je neprihvatljivo u eri liberalizma uobličenog svim zamislivim formama tolerancije. U srži antičke filozofije nalazilo se iskustvo aktivnog živog tijela koje stremi, žudi i namjerava. Ono bi se par excellence očitovalo u autentičnoj osobnosti i moći iskustva aktivnog u borbi za slobodu, anihilaciji nepravde, pasivnosti i kvazi-moralizma. Jedan od najetabliranijih poznavaoca ljudske psihe, Friedrich Nietzsche, uspio je pokazati kako artificijelna skromnost i dobrota teže održavanju hipokritičnog populizma.

Post tehnološk,i mi imamo alate i mogućnosti za transformaciju i oslobođenje, no i za destrukciju i utamničenje. Svaki smartphone u novom dobu ekvivalent je računalu koje je omogućilo hod po mjesecu. Obuhvatna ekonomika znanja, stečena dijelomično u propedeutičke, dijelom u hermeneutičke a dijelom u edukativne ili pragmatičke svrhe dostupna je klikom miša. Informacije su nova i najvrijednija razmjenska valuta, a nastavljajući ovim tempom, do 2030. će uz pomoć instant informacija svatko od nas biti u mogućnosti instalirati radioaktivnu bombu unutar vlastitog dnevnog boravka. Ovdje na snagu stupa intelektualni elitizam, koji slobodno i ravnopravno društvo negira. No budući da je javnost iracionalna i impulzivna, onda ona nerijetko ima tendenciju djelovati upravo poput divljeg stada. Ne trebamo biti pobornici rigorozne privredene, edukativne i socijalne kontrole, korupcije i nepotizma, no potreban nam je cenzor koji će nas spriječiti da svojim nerazumijevanjem ne naštetimo sebi samima. Postmodernom dobu ne treba imitacija i beživotna fikcija već autentična reakcija. ‘Melior est canis vivus leone mortuo‘ – Bolje živ pas nego mrtav lav.

Teoretičari zavjere će naveliko naglašavati postojanje manipulativne elite koja apsolutno kontrolira resurse, priljev i odlijev financija, determinira političke programe i vodstvo te smjera eksterminaciji “običnog“ puka. Neki će tvrditi kako smo obmanuti, kako nam skrivaju informacije, potajno nas truju, kreiraju diverzifikaciju, lažne neprijatelje, potiču terorizam, uspostavljaju medijsku cenzuru i pravovremeno guše potencijalne pobune i alternativne programe. Danas osim što je literatura o teorijama zavjere postala vrlo profitabilna industrija, ova je tematika sada već takoreći ‘mainstream’ i među babicama s placa. Dakako da nas gradualno i sukcesivno manipuliraju i ograničavaju privatizacijom, monetarizacijom i onim što se retrospektivno pokaže lažnim obećanjima. Pitanje jest je li riječ o posvemašnoj dominaciji i ugrozi ili prije o regulaciji i zaštiti? Je li mudro javnosti otvoreno i transparentno “reći i pokazati“ sve kada nije predvidljivo što će masa dalje učiniti s tim informacijama? I konačno, tko će preuzeti odgovornost ako uslijed toga nastupi katastrofa, jer dakako da će ta ista javnost silovito zahtjevati žrtvenog jarca. Jasno je da je elitistička politika deceptivna, no u nekim je istancama decepcija opravdana.

 

Nije nedostatak refleksije ono što koči napredak, već je upravo ona ono što društvo drži inertnim i nesposobnim za sljedeći korak. Intelektualnost više nije oznaka mudrosti, već novi trend konzumerističkog društva koji ne služi kao potencija za djelovanje, već kao apstinencija od strasti i akcije. Nismo mi zatočeni od strane tajne organizacije, već iluzije da je sama analiza superiornija odluci. Mi participiramo u prijetvornom “otkrivenju“, negativnoj kritici, zamjerci i okupaciji dogmatičnom zajednicom koju prozivamo odgovornom za svoje nevolje.

Autor Sam Vaknin, savjetnik vlade i MMF-a te ekonomski konzultant objašnjava taj impuls ovako:

“Konspiracija, to je fantazija nemoćnijih. Moćni i bogati, industrijalci i bankari, svi imaju korelirane interese, te su njihove akcije automatske, spontante i nekoordinirane. Istina je da postoji kongruencija i sinkronizacija krupnijih imperijalističkih interesa, serija akcija kojom se profitira na manjinama.”

Ako postoji elita čiji je identitet nepoznat, onda bi ona bila naravi koja nastoji očuvati znanstveno znanje i barem djelomično stopirati naše samouništenje. Nije znanje nedostupno i problematično, već je sporno treba li javnost inzistirati da ga posjeduje. Učiniti raspoloživim obilje informacija koje u rukama ignorantne osobe mogu postati pogubne trebala bi biti glavna preokupacija “intelektualne elite“.

Ezotreična narav elite upravo se i zasniva na ideji da se znanje ne diseminira na masovnoj bazi, i to iz razloga jer javnost jest priljemčiva za štošta, no nekada nije emocionalno ili intelektualno zrela (zrelost ili mudrost nije ekvivalentna inteligenciji), pa kada bi i primila informaciju relevantnu za opstanak uslijed neke neminovne katastrofe, najveća je vjerojatnost da bi u narednim danima nakon plasiranja takve vijesti izbila masovna panika. Na makrorazini, kada je riječ o fragilnim međunarodnim odnosima i realnim prijetnjama nuklearnim ratovima, informacija je od kritičnog značaja. Kada širenje lažnih podataka ima potenciju reducirati ljudski život na amebu, imperijalno je da regulativnim i obavještajnim poslovima upravlja adekvatno educirana, dobro upućena, fleksibilna, mudra i strateški orijentirana elita koje će finalne odluke donositi na temelju detaljne evaluacije potencijalnih rizika. Ovdje nije riječ o tome da nam u ministarstvu zdravstva sjedi ekonomist ili vice versa i sumorno čita koje su stavke dnevnog programa koje se neće implementirati u narednim godinama. Dakako, narod treba participirati i pokazati interes, a ne suspendirati kritičku svijest nakratko, i to upravo u vrijeme predizborne kampanje. Postoje srednje relevantna pitanja poput Istanbulske Konvencije,o kojima je masovnim prosvjedima pristupila i odlučivala većina stanovnika srednje dobi koji niti shvaćaju zašto su na ulicama s transparentima niti što rodna ideologija podrazumijeva i implicira. To su ona manje bitna, no integralna pravna pitanja koja će se odraziti na život svakog državljana. Pogrešna percepcija, krivo tumačenje, apatija, desenzibiliranost za pitanja javnog dobra – sve su to udžbeničke istance inertnog, refleksivnog i antirevolucionarnog doba.

Teza intelektualnog elitizma, poglavito znanstvenog, koju ovdje zagovaram, odnosi se na ono što je još 1964. demonstrirano Marcuse, točnije, na kvalitativnu redukciju do koje dolazi kada nedostupni i ekskluzivni klasici u kapitalističko-konzumerisičkom društvu postaju kvantitativno dostupni široj javnosti laika putem masovne reprodukcije koja se idealno uklapa u kapitalistički mehanizam slobodnog tržišta, onaj u kojem je sve roba, a pompozni lažni spektakl univerzalna istina. Elitizam o kojem je riječ nije subverzivan niti je za njega narod infeoriziran, budući da podrazumijeva godine napora, iščitavanja, hermeneutike, razumijevanja,testiranja, istraživačkog angažmana kako bi se polagalo pravo na pristup kontroverznim znanjima. To je sasvim u redu, ako se u obzir uzme generalna konfuzija, pogreške i potencijalno razorne interpretacije laika. Nekoć se onome što nije slobodno opticalo prevladavajućim diskursom moralo pristupati sistematski; točnije, uzimajući u obzir fenomene u svim njihovim potencijalnim formama, epohama i kontekstima u kojima se pojavljuju.

Problematičnije je to što je danas biti elitist relativno jednostavno, naime, pridjevak znanstveni je jedan od najšire primjenjenih recepata za instant kredibilitet. Danas smo svi znanstvenici, ali ne i učenjaci. Konzekvenca, svi smo kompetentni savjetovati svakoga, pa i državnika, o poslu o kojem nemamo nikakvih fundamentalnih znanja. Čovjek je po svojoj konstituciji pristran, to će reći, predisponiran selektirati one informacije koje su konfirmacija njegovih prethodnih uvjerenja. Širenje recezentske zajednice je pozitivan pomak do određene mjere, no devastantno je kada svi imamo mišljenje o aktualnom problemu o kojem generalizacije i statistike prikupljamo iz jučerašnjih novina. Jedna od najučestalijih pritužbi jest ta da je čovjek korumpiran, prema čemu je onda i elita korumpirana te radi za sebe a ne za običnog građanina. Ono što vrijedi za jednog čovjeka, vrijedi i za drugog, pa se stoga stvari mogu postaviti ovako: je li društveno prihvatljivija i bezopasnija korumpirana elita ili korumpirana masa? Političari lijevog i desnog krila u Britaniji svojevremeno su učinili ono što je i sam Adam Smith smatrao nemogućim i neprimjerenim, naime, pokušali su prenijeti model slobodnog tržišta u javni sektor, ukinuti birokraciju i elitizam te pružiti narodu slobodu izbora i mogućnost individualizma, no ono što je rezultiralo iz toga bila je privilegirana divizija i veća te rigidnija klasna nejednakost no ikad prije. U pozadini je dominirala dehumanizirana ideja čovjeka kao pojednostavljenog robota., racionalno i proračunato biće čije je ponašanje i osjećaje moguće analizirati, racionalno rekonstruirati i predvidjeti. No ishod nije bila sloboda i altruizam, već nova forma kontrole. Ljudi nisu automatizirani roboti bez emocija i upravo su stoga nepredvidljivi, a time javnost postaje i opasna.

A što javnost čini s klasicima osim što ih dekorativno drži na polici radi profinjenog estetskog dizajna? Koliko je tek opasnije uzeti plodove višestoljetnih znanstvenih i epistemičkih koncepcija izravno deduciranih iz umova najvećih nacionalnih ili svjetskih genija i strateških analiza relevantnih historijskih figura i zatim ih plasirati bez cenzuure. Prvi bi instinkt zasigurno bio sablažnjenje i povratak u neznanje, no takva je regresija neodrživa. Zatim bi vjerojatno usljedila ljutnja u vezi s tisućljetnim misterijima i “intencionalnim uskraćivanjem pristupu informacijama“. Bez potrebnih alata i znanja, svatko bi razvio vlastitu prilagođenu hermeneutiku za opravdanje nekorektnih praksi ili bi u njima otkrio eksplikaciju zle sudbine koja ga je zadesila.

Zavladao bi opć kaos. Fantastična želja za promjenom nabolje zvuči zaista odlično, no bez svih onih vrijednosti i kvaliteta koje zaista čine essentiu valjane revolucije – integritet, dostojanstvo, genuini talent, etika, zrelost i mudrost, ona je iluzorna. Premda se to generalno otvoreno ne propagira, mundus vult decipi – svijet želi biti prevaren, svijet i svijet želi biti oslobođen kompleksnih i nihilističkih spoznaja. U podlozi utopističke vizije jednakih prilika, znanja i obrazovanja za svakoga nalazi se fundamentalna poteškoća, kojoj svjedoči u možda najvećoj mjeri krah komunizma, a to je da je potpunoj jednakopravnosti u društvu barem potencijalno korumpiranih osoba inherentna neodrživa ideologija koja je više puta u praksi osporena. Uzimajući u obzir jednu od najmračnijih koncepcija ljudskih bića po uzoru na Teoriju igre, koju je iznjedrilo doba Hladnog rata a usavršio britanski psihijatar R.D. Laing te pokušao komplementirati Friedrich Von Hayek, ni predisponirana sebičnost individue neće prirodno dovesti do riješenja. Dakle, potreban nam je autoritet, nadzor i percepcija veće i snažnije prisile koja će dovesti do pokoravanja pojedinca.

“Predominantna moć u globalnoj politici sada pripada pishopatima i narcisima. To znači da je 70 posto zemlje u rukama psihopata poput Trumpa i Putina. U pitanju je emergentna akvizicija moći, a političke figure i javna lica mogli bi biti samo frontmeni ‘puppet mastera’ iza kulisa”.

Sam Vankin, Autor: Malignant Self Love: Narcissism revisited

Nije problem to što su ezoterična znanja suvremenog doba nedostupna, već što smo mi zajamčili da su svi antagonizmi na koje bi ona mogla ukazivati apsorbirani. To znači da danas nema zabranjenih djela. Ono što ljudi većinom imaju na umu kada se žale na privilegiranost elite jest njihov komorfizam, luksuz, nesrazmjerno povlašteno materijalno i financijsko stanje koje posljedično rezultira i drugim benefitima , no ne i akvizicija znanja. Ne bi se trebali buniti protiv obrazovanih ljudi na impozantnim pozicijama, već protiv potkvalificiranih mediokratnih radnika koji obavljaju funkcije visokih dužnosnika bez bazičnih kompetencija. Ne treba dizati revolt protiv tzv. dogmatične intelektualne elite koja za cilj ima generiranje, stjecanje, očuvanje i praktičnu primjenu obuhvatnog korpusa znanja za smisaonu implementaciju pozitivnih strategija i konkretnih inicijativa. Potrebno je povisiti, a ne reducirati kriterije formalnih postupaka “inicijacije“ za etablirane pozicije.