ZA INTELEKTUALNI ELITIZAM: Zašto nam je potrebna cenzura informacija

Teoretičari zavjere će tvrditi postojanje elite koja kontrolira resurse, priljev i odljev financijskih sredstava, determinira političke programe i vodstvo te smjera eksterminaciji “običnog“ puka. Ako postoji elita čiji je identitet nepoznat, onda bi ona bila naravi koja nastoji očuvati znanstveno znanje i barem djelomično suspendirati naše samouništenje. Nije znanje nedostupno i problematično, već je sporno treba li javnost inzistirati da ga posjeduje. Cenzura informacija je nužna. Učiniti raspoloživim obilje informacija koje u rukama ignorantne osobe mogu postati pogubne trebala bi biti glavna preokupacija “intelektualne elite“.

Ironično, etimologija teorije zavjere ukazuje kako je termin skovan i proizlazi iz samih tajnih obavještajnih organizacija , koje su u suradnji s političarima, biznismenima i ‘mainstream’ medijima progonilii i diskvalificirali vlastite oponente. Tijekom 1960.-ih, CIA je apelirala na medijske outlete inzistirajući na javnoj deevaluaciji protivnika deklariranjem njihovih stavova – teorijama zavjere. Nadalje tajna društva, taj dogmatični elitizam, opstoji u radikalnoj tajnosti, djeluje pritajeno i u sjenci. Pripadnici se tretiraju kao maliciozni, imperijalistički neutaživi i pasivno agresivni, dok su u punoj realnosti oni intelektualna elita -prvotni genuini epistemički ‘gatekeeperi’.Elite uspjevaju jer se njihova tradicionalna uloga još od antičog obrtništva konstituirala u prezentiranju masama doziranog dozvoljenog znanja. Držanjem radikalnih granica pristupa, one su funkcionirale kao isključivi čuvari istine sve do pojave Interneta.


Dok god su nijekali pristup instant bogaćenju, prodaji kompromitirajućih sadržaja medijima i selektirali rigorozne edukativne zahtjeve i upravljali resursima i istraživačkim programima, cenzor je bio benevolentan.


Akademska i intelektualna je elita bila istrenirana u razotkrivanu, izloiranju istinitih i lažnih informacija, te evaluaciji kvalitete i nužnih rizika.Ono što nije udovoljilo kriterijima ‘fact checkinga’ odbačeno je na temelju nedovoljnih dokaza.

Najprogresivnije od svojih prethodnika, postmoderno doba eksplicitno naglašava snagu, slobodu i revolt , dok ujedno implicitno proklamira ideale skromnosti, tolerantnosti, diplomantnosti i korektnosti.  U čovjeku tako počivaju bazične kontradiktornosti. Najnaprednije razdoblje, prijestolnica tehnološkog i socijalnog progresa, pobornik liberalizma, ravnopravnosti te vjerske i rodne tolerancije ujedno je i carstvo predominantne pasivne agresivnosti, naglašene tromosti i antiintelektualistične reaktivnosti. Nekoć smo svjedočili intencionalnosti koja je devastirala kraljevstva kako bi se uzdigli pravičniji oblici vladavine. No mi paralelno svojm idealima i žudnjama kao da zaziremo od akcije.  Neodrživa je ideologija novog doba, time što počiva na ‘double bind’ postavkama rezistentnosti i poricanja sa pripadnim afektima koje bi ljudski agent trebao sadržavati, paralelno s gorućim frustracijama vezanim uz nepravde, ambicije i želje za protjerivanjem stare fikcije. U njemu su prisutne afektivne reakcije, porivi i snage, koje je sublimacijom moguće dovesti, namjesto sujete reformizma,  do autentične revolucionarne akcije. Utamničeni u dobu kontemplacije lišeni smo strasti, a time i osjećaja za vrijednost erosa i mogućnost istinske transformacije. Dobro poznati psihološki mehanizmi kojima se ustaljuje ovo uvjetno kondicioniranje, stanje afektivne disocijacije  jest kroz osjećaj srama. Srama zbog afekta ljutnje, jer je ljutnja nužno destruktivna i de facto negativna. No prihvaćanjem erosa i tanatosa, radije nego zanemarivanjem tih ključnih instanci bivanja čovjekom, tijelo postaje autonomno, aktivno, a time koherentno, moćno i revolucionarno. Za konstruktivnu izgradnju novijeg, eficijentnijeg i zadovoljnijeg svijeta potrebna je iznimna srčanost i hrabrost. Bez destrukcije nema ni erosa.  Bez rušenja spektakularnih publicističkih, propagandnih i ignorantnih artefakata nema ni strasti nužne za izgradnju idealnijeg okruženja.  U srži antičke filozofije nalazilo se iskustvo aktivnog živog tijela koje stremi, žudi i namjerava. Ono bi se par excellence očitovalo u autentičnoj osobnosti i moći iskustva aktivnog u borbi za slobodu, anihilaciji nepravde, pasivnosti i kvazi-moralizma. Jedan od najetabliranijih poznavaoca ljudske psihe, Friedrich Nietzsche, uspio je pokazati kako artificijelna skromnost i dobrota teže održavanju idealne no imaginarne slike zbilje.

“Postmodernom dobu ne treba imitacija i kamuflaža prazne ljušture i beživotna fikcija već autentična reakcija.  Melior est canis vivus leone mortuo. – Bolje živ pas nego mrtav lav.”

Post tehnološk,i mi imamo alate i mogućnosti za transformaciju i oslobođenje, no i za destrukciju i utamničenje. Svaki smartphone u novom dobu ekvivalent je računalu koje je omogućilo hodanje po mjesecu. Obuhvatna ekonomika znanja, stečena dijelomično u propedeutičke, dijelom u hermeneutičke a dijelom u edukativne ili pragmatičke svrhe dostupna je klikom miša. Informacije su nova i najvrijednija razmjenska valuta, a nastavljajući ovim tempom, do 2030. će uz pomoć instant informacija svatko od nas biti u mogućnosti instalirati radioaktivnu bombu unutar vlastitog dnevnog boravka. Ovdje na snagu stupa intelektualni elitizam, koji slobodno i ravnopravno društvo negira. No budući da je masa iracionalna, otporna na racionalnu argumentaciju i impulzivna, onda ona ima tendenciju djelovati upravo poput divljeg stada. Ne trebamo biti pobornici rigoroznih kontrola, privredene, edukativne i socijalne regulacije, korupcije i aristokratske moći, no potreban nam je cenzor koji će nas spriječiti vlastitog uništenja.

Teoretičari zavjere će tvrditi postojanje elite koja kontrolira resurse, priljev i odlijev financijskih sredstava, determinira političke programe i vodstvo te smjera eksterminaciji “običnog“ puka. Isto možemo konstatirati kako smo sumanuti, kako nam skrivaju informacije, potajno nas truju, kreiraju diverzifikaciju, lažne neprijatelje, potiču terorizam, uspostavljaju medijsku cenzuru i pravovremeno guše potencijalne pobune i alternativne zajednice. Nerijetko asertiramo kako nas manipuliraju, detektiramo distrakcije, gradualne strategije destrukcije putem privatizacije, monetarizacije i masivne nezaposlenosti, identificiramo lažna obećanja za bolje sutra koja nam se sukcesivno plasiraju i zahtjevaju rezignirano prihvaćanje “njihove“ promjene. Uviđamo njihovu deceptivnu politiku afektivnih poticaja koji bi nas zaslijepili za racionalnu analizu.

No nije nedostatak refleksije ono što koči napredak, već je upravo ona ono što društvo drži inertnim i nesposobnim za sljedeći korak. Intelektualnost više nije oznaka mudrosti, već novi trend konzumerističkog društva koji ne služi kao potencija za djelovanje, već kao apstinencija od strasti i akcije.Ako bi se netko i poželio osloboditi, našao bi se zarobljen formacijom mišljenja i osuda svojih kolega, prijatelja, suradnika, partnera i roditelja. Nismo mi zatočeni od strane tajne organizacije, već iluzije da je sama analiza superiornija odluci.  Mi participiramo u prijetvornom “otkrivenju“, negativnoj kritici, zamjerci i okupaciji dogmatičnom zajednicom koju prozivamo odgovornom za svoje nesreće.

Autor Sam Vankin, savjetnik vlade i MMF-a te ekonomski konzultant više od 40 multimilijardera izjavljuje:

“Konspiracija, to je fantazija nemoćnijih. Moćni i bogati, industrijalci i bankari, svi imaju korelirane interese, te su njihove akcije automatske, spontante i nekoordinirane. Istina je da postoji kongruencija i sinkronizacija krupnijih imperijalističkih interesa, serija akcija kojom se profitira na manjinama.”

Nema sile života koja bi ustanovila pobunu silovitu poput vulkanske erupcije, već samo proces smrtne tišine. Ako postoji elita čiji je identitet nepoznat, onda bi ona bila naravi koja nastoji očuvati znanstveno znanje i barem djelomično stopirati naše samouništenje.

Nije znanje nedostupno i problematično, već je sporno treba li javnost inzistirati da ga posjeduje. Učiniti raspoloživim obilje informacija koje u rukama ignorantne osobe mogu postati pogubne trebala bi biti glavna preokupacija “intelektualne elite“.

Elita posjeduje ezoterično znanje koje se ne diseminira na masovnoj bazi, i to iz razloga jer masa jest priljemčiva za štošta, no nekada nije emocionalno ili intelektualno zrela (zrelost ili mudrost nije ekvivalentna inteligenciji), pa kada bi i primila informaciju relevantnu za opstanak vlastitog roda uslijed neke neminovne katastrofe, najveća je vjerojatnost da bi u narednim danima nakon plasiranja ove asertacije u javnost izbila masovna panika. To nije stanje kontroliranog eksperimentiranja radi deduciranja najprihvatljivih riješenja koja će biti na korist masovnim jedinkama. Svi smo se mi svojevremeno zabavljali utalitarističkim mozgalicama i introspektivnim eksperimentima čiji je cilj odabrati manje od dva zla. Na makrorazini, kada je riječ o fragilnim međunarodnim odnosima i realnim prijetnjama nuklearnim ratovima, koji bi poput šah mat poteza reducirali ljudski život na amebu, imperijalno je da regulativnim poslovima upravlja adekvatno educirana,  dobro upućena, fleksibilna, mudra i strateški orijentirana osoba/osobe koje će finalne odluke donositi na temelju detaljne evaluacije potencijalnih rizika. Ovdje nije riječ o tome da nam u ministarstvu zdravstva sjedi ekonomist ili vice versa i sumorno čita koje su stavke dnevnog programa koje se neće implementirati u narednim godinama. Dakako, narod treba participirati i pokazati interes, a ne suspendirati kritičku svijest nakratko, i to upravo u vrijeme predizborne kampanje. Postoje srednje relevantna pitanja poput Istanbulske Konvencije,o kojima je masovnim prosvjedima pristupila i odlučivala većina stanovnika srednje dobi koji niti shvaćaju zašto su na ulicama s transparentima niti što rodna ideologija podrazumijeva i implicira. To su ona manje bitna, no integralna pravna pitanja koja će se odraziti na život svakog državljana. Pogrešna percepcija, krivo tumačenje, apatija, desenzibiliranost  za pitanja javnog dobra – sve su to udžbeničke instance inertnog, refleksivnog i antirevolucionarnog doba. Neke od grčkih vrlina stavljene su na pijedestal i još nisu razrušene od ere aristotelijanizma, stoga se u referentni okvir repertoara adekvatnog ponašanja uz umjerenost, umnost i srčanost dodaje i kontemplacija, tolerancija, idealizacija, zatim strah te skepticizam i averzija prema novonastajućim ideologijama. Međutim, mi živimo u postmodernom dobu relativizma gdje je granica između binarnih opozicija znatno zamućena, pa dolazi do relativizacije koncepata dobrog i moralnog, posebice na relaciji sebičnost-altruizam.

Teza intelektualnog elitizma, poglavito znanstvenog, koju ovdje zagovaram, odnosi se na ono što je još 1964. demonstrirao Marcuse, točnije, na kvalitativnu redukciju do koje dolazi kada nedostupni i ekskluzivni klasici u kapitalističko-konzumerisičkom društvu postaju kvantitativno dostupni široj javnosti laika putem masovne reprodukcije koja se idealno uklapa u kapitalistički mehanizam slobodnog tržišta, onaj u kojem je sve roba, a pompozni Bernaysov i Debordov lažni spektakl univerzalna istina. Elitizam o kojem je riječ nije subverzivan niti je za njega narod infeoriziran, budući da podrazumijeva godine napora, iščitavanja, hermeneutike, razumijevanja,testiranja, istraživačkog angažmana kako bi se polagalo pravo na pristup kontroverznim znanjima. To je sasvim u redu, ako se u obzir uzme generalna konfuzija, pogreške i potencijalno razorne interpretacije laika. Nekoć se onome što nije slobodno opticalo prevladavajućim diskursom moralo pristupati sistematski; točnije, u pododmakloj dobi, kognitivnoj i emocionalnoj zrelosti i podrobnoj izloženosti klasicima, osoba jest bila u stanju zahvatiti i razjasniti disatisfakciju i inhibicije autora dijela s obzirom na epohu u kojoj se pojavljuju i koje ekspresivno prevladavaju.

Problematičnije je to što je danas biti elitist relativno jednostavno, naime, pridjevak znanstveni je jedan od najšire primjenjenih recepata za instant kredibilitet. Danas smo svi znanstvenici, ali ne i učenjaci.  Konzekvenca, svi smo kompetentni savjetovati svakoga, pa čak i državnika, o poslu o kojem nemamo nikakvih fundamentalnih znanja ili destruktivnije, zbuniti ga izlaganjem kontradiktornim socijalnoznanstvenim perspektivama i rezultatima istraživanja. Čovjek je po svojoj konstituciji pristran, to će reći, predisponiran selektirati one informacije koje su konfirmacija njegovih prethodnih uvjerenja. Širenje recezentske zajednice je pozitivan pomak do određene mjere, no devastantno je kada svi imamo mišljenje o aktualnom problemu o kojem generalizacije i statistike prikupljamo iz jučerašnjih novina. Jedna od najučestalijih pritužbi jest ta da je čovjek korumpiran, dakle, i elita je korumpirana te radi za sebe a ne za običnog građanina. Ono što vrijedi za jednog čovjeka, vrijedi i za drugog, pa se stoga stvari mogu postaviti ovako: je li društveno prihvatljivija i bezopasnija korumpirana elita ili korumpirana masa? Političari lijevog i desnog krila u Britaniji svojevremeno su učinili ono što je i sam Adam Smith smatrao nemogućim i neprimjerenim, naime, pokušali su prenijeti model slobodnog tržišta i u javnom sektoru, ukinuti birokraciju i elitizam te pružiti narodu slobodu izbora i mogućnost individualizma, no ono što je rezultiralo iz toga bila je privilegirana divizija i veća te rigidnija klasna nejednakost no ikad prije, upravljena brojevima, novcem i moći. . U pozadini je dominirala dehumanizirana ideja čovjeka kao pojednostavljenog robota., racionalno i proračunato biće čije je ponašanje i osjećaje moguće analizirati i njime upravljati kako bi se došlo do racionalnih konzekvenci. No ishod nije bila sloboda i altruizam, već nova forma kontrole. Ljudi nisu automatizirani roboti bez emocija, štoviše, većina njihovih intencija afektivno je usmjerena, a britanski eksperiment John Majora iz 1991. pokazao i u kolikoj je mjeri kolektiv hipokritičan i podložan korupciji.

A što masa čini sa klasicima osim što ih dekorativno drži na polici radi profinjenog estetskog dizajna? Koliko je tek opasnije uzeti plodove višestoljetnih znanstvenih i epistemičkih koncepcija izravno deduciranih iz umova najvećih nacionalnih ili svjetskih genija i  strateških analiza relevantnih historijskih figura i zatim ih plasirati javnosti nespremnoj  da se suoči s težinom poražavajućih činjenica i sveprožimajućom nesigurnošću. Prvi bi instinkt zasigurno bio sablažnjenje i povratak u neznanje, no takva je regresija neodrživa. Zatim bi vjerojatno usljedila tendencija ljutnje u vezi s tisućljetnim misterijima i “intencionalnim uskraćivanjem pristupu informacijama“. Bez potrebnih alata i znanja, svatko bi razvio vlastitu prilagođenu hermeneutiku za opravdanje nekorektnih praksi ili bi u njima otkrio eksplikaciju zle sudbine koja ga je zadesila.

Abusus non est usus sed corruptela – Zloupotreba nije upotreba, nego pokvarenost.

Zavladao bi opći kaos počevši pozitivnom intencijom – željom za promjenom nabolje, no bez svih onih vrijednosti i kvaliteta koje zaista čine essentiu valjane revolucije –  integritet, dostojanstvo, genuini talent, etika, zrelost i mudrost. Premda se to generalno otvoreno ne propagira, mundus vult decipi – Svijet želi biti prevaren, svijet želi biti zavaran i svijet želi biti oslobođen kompleksnih i nihilističkih spoznaja.  U podlozi utopističke vizije jednakih prilika, znanja i obrazovanja za svakoga nalazi se fundamentalna poteškoća, kojoj svjedoči u možda najvećoj mjeri krah komunizma, a to je da je potpunoj jednakopravnosti u društvu barem potencijalno korumpiranih agenata inherentna neodrživa ideologija koja je više puta u praksi osporena.  Uzimajući u obzir jednu od najmračnijih koncepcija ljudskih bića po uzoru na Teoriju igre, koju je iznjedrilo doba Hladnog rata a usavršio britanski psihijatar R.D. Laing te pokušao komplementirati Friedrich Von Hayek, ni predisponirana sebičnost individue neće prirodno dovesti do ekvilibrijuma. Dakle, potreban nam je autoritet, nadzor i percepcija veće i snažnije prisile koja će dovesti do pokoravanja pojedinca.

“Predominantna moć u globalnoj politici sada pripada pishopatima i narcisima. To znači da je 70 posto zemlje u rukama psihopata poput Trumpa i Putina. U pitanju je emergentna akvizicija moći, a političke figure i javna lica mogli bi biti samo frontmeni ‘puppet mastera’ iza kulisa”.

Sam Vankin, Autor: Malignant Self Love: Narcissism revisited

Nije problem to što su ezoterična znanja suvremenog doba nedostupna, već što su svi antagonizmi na koje su klasici ukazivali apsorbirani. To znači da danas nema zabranjenih dijela – mi smo zajamčili da se ne pojavi knjiga koja ukazuje na rezistenciju i proturiječnost općeprihvaćenog univerzuma. Ono što ljudi većinom imaju na umu kada se žale na privilegiranost elite jest njihov komorfizam, luksuz, nesrazmjerno povlašteno materijalno i financijsko stanje koje posljedično rezultira i drugim benefitima , no ne i akvizicija znanja.  Ne bi se trebali buniti protiv obrazovanih ljudi na impozantnim pozicijama, već protiv potkvalificiranih mediokratnih radnika koji obavljaju funkcije visokih dužnosnika bez bazičnih kompetencija. Ne treba dizati revolt protiv tzv. dogmatične intelektualne elite koja za cilj ima generiranje, stjecanje, očuvanje i praktičnu primjenu obuhvatnog korpusa znanja za smisaonu integraciju i implementaciju pozitivnih strategija i konkretnih inicijativa. Potrebno je povisiti, a ne reducirati kriterije formalnih postupaka “inicijacije“  za etablirane pozicije.

Opasnu spoznaju valja čuvati od očiju javnosti, kako ne bi zapala u krive ruke. Istina može biti oslobađajuća, no isto tako može biti i pogubna.