VITA GLASNOVIĆ – NOVO LICE HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI

Vita Glasnović je nova snaga na hrvatskoj književnoj sceni, istaknula se ove godine objavljivanjem romana „Tadijin ponos” koji uzbudljivim životnim pričama i poučnim i dirljivim dijalozima likova iskazuje put Dubrovčana prema Janjevu, koji se odvija u 13. stoljeću.

Kada se nalazimo u vremenu gdje u Hrvatskoj nedostaje mladih visokoobrazovanih ljudi na skoro svim područjima, osvježavajuće je vidjeti inicijativu koja pokazuje kako je sve moguće postići kada postoji jasan cilj.

Vita Glasnović je svakako početak, možda u hrvatskoj književnosti i jedan od malobrojnih glasova inspiracije za sve buduće pisce i umjetnike u ovome razdoblju jedne letargičnosti u društvu. Od ranog djetinjstva bila je posvećena sviranju klavira punih petnaest  godina, no zbog zdravstvenog problema morala je prestati aktivno svirati, što je ostavilo veliku prazninu. Nakon toga je uslijedilo traženje nove ljubavi, preko klasičnih plesova, baleta, jahanja i streljaštva, sve dok napokon nije pronašla potpuno ispunjenje u pisanju što je i kulminiralo uspješnom prvom knjigom koja je privukla mnogobrojne čitatelje u Hrvatskoj.

Predstavite nam sržnu temu romana „Tadijin ponos”?

Srce romana počinje na njegovoj 93. stranici gdje glavnu poruku donosi župnikov govor. U tom trenutku romana radnja opisuje polazak dubrovačkih karavana na istok, u Janjevo. Župnik im govori koliko je važno da oni koji napuštaju svoju domovinu i odlaze u nepoznato ondje budu postojani, zadrže svoju vjeru, običaje i svoj hrvatski identitet, a ujedno poručuje i onima koji ostaju da je jednako važno da ne zaborave one koji su otišli, te da ih jednog dana po povratku prime nazad s jednakom ljubavlju s kojom ih sada i ispraćaju, zajedno s njihovim ranama tuđine. To je moja poruka za sve one koji odlaze u daljine cijeloga svijeta i poruka za sve one koji ostaju ovdje, prenešena na primjeru odlaska dubrovčana u Janjevo.

Recite, što Vas je najviše inspiriralo da odaberete baš tu tematiku?

Ova tematika nije odabrana slučajno. Moje prezime dolazi iz vremena prije nego su dubrovčani napustili svoj grad i otišli u Janjevo, odakle obitelj mog oca vuče i korijenje. Kroz roman sam željela prikazati kako je to da su Janjevci Hrvati iz Dubrovnika i okolice jednostavno činjenica, jer sam na te riječi nerijetko kao odgovor dobivala podsmijeh, kao da izmišljam povijest

U čemu danas leži tajna dobrih priča? 

Po meni tajna dobrih priča uvijek, pa tako i danas leži u tome da knjiga mora nositi nekakvu vrijednu poruku. A tu su onda naravno prisutni, ako ne i presudni i stil i vještina spisatelja da tekstom zainteresira čitatelja i uvuče ga u priču, sposobnost da prenese osjećaje, atmosferu i da dočara slike.

U današnjem digitalnom svijetu gdje gotovo svakodnevno ljudi izdaju nekakvu knjigu, s čim se pisci najčešće suočavaju kao s nekakvom stalnom preprekom?

Moj je cilj bila knjiga u tiskanom obliku pošto sam sama staromodan tip čitatelja i ekran mi ne može zamijeniti knjigu u ruci, zvuk okretanja njezinih listova i miris knjižnjičkog papira. Pribojavala sam se da će biti teško naći izdavača, ali imala sam sreće jer je sama tema romana o povijesti Janjeva bila dočekana s oduševljenjem od strane čitatelja, a i od Naklade Bošković koja je pristala izdati moj prvi roman.

Koji su vam uzori u književnosti?

Ne mogu reći da imam uzor, koliko god to moglo zazvučati pretenciozno. Stvar je karaktera, nisam povodljiva i nisam sklona težnji da budem netko drugi ili nalik nekom drugom, ni u onome što jesam, ni u onome što činim. Uzore mogu naći u duhovnosti, u životopisima svetaca, npr; u osobi svetog Ivana Vianneya koji je vješto prikazan kroz roman „Svetac i njegov demon“, koji bih svakom preporučila. Kao najdražu spisateljicu svakako mogu istaknuti Mariju Jurić Zagorku. Uživam u atmosferi njezinih romana koji čitatelja drže u napetosti, a istodobno ga i opuštaju već spomenutom ugodnom atmosferom

Koliko je bilo teško ili lako doprijeti do publike? Opišite nam kako je to izgledalo.

Kako sam već ranije napomenula, sama tema Tadijinog ponosa bila je jako pozitivno dočekana tako da nije bilo teško doprijeti do publike. Već nakon prvog članka na jednom portalu ljudi su se počeli javljati u inbox i tražiti informacije o romanu i o tome gdje ga se može kupiti. Na promociji je bilo 250 ljudi što je u današnje užurbano vrijeme  gdje svatko juri za svojim poslom lijepa brojka. Preko ljeta je bilo zatišje, a kroz nadolazeće mjesece roman bi mogao ponovno zaživjeti u smislu novih promocija.

Obraćaju li se već na vašu adresu drugi mladi pisci, koji možda imaju pitanja, oko strukture, izdavaštva?

Ne, do sada mi se nije javljao nitko od mladih pisaca.

Koliko je hrabrost važna pri izdavanju prve knjige? 

Hrabrost mi nikad nije bila prepreka kod činjenja onoga u što vjerujem. S romanom Tadijin ponos sam zadovoljna još odkako mi se pojavio u glavi kao sama ideja pa sve do onog trenutka kad sam ga dovršila i napisala njegovu posljednju riječ. Stoga nisam imala osjećaj da namećem čitateljima nekakvo bezvrijedno štivo, a to bi bio osjećaj koji bi mi s pravom mogao uskratiti hrabrost jer nisam ljubitelj nametanja ljudima, u mom slučaju čitateljima, kvalitetu goru od osrednjosti kojom im se na neki način pokušava uvrijediti inteligencija.

Koje su nove knjige u planu? Možda ćete nam otkriti neku pojedinost?

Trenutno pišem roman koji bi trebao biti izdan u svibnju iduće godine pod naslovom Roža. Radi se o romanu pisanom po istinitoj priči kojemu je radnja smještena u Ervenik, a počinje 1934. godine. Opisuje život obitelji Đakulović, Mašu i Tomu, te njihovog sina Peru i novorođenu Ružicu. Prve godine Ružicinog odrastanja su radosne, gotovo idilične, ali idilične u smislu prihvaćanja i shvaćanja ljepote skromnog života na selu, ali ta radost ne traje dugo. Ubrzo počinje rat, nakon čega roman prikazuje shvaćanje rata iz perspektive dječje psihologije, iz čistoće dječjeg svijeta. Kroz razmišljanja i dijaloge nastoji se objasniti besmisao rata. Agresor je došao nešto uzeti, a stanovnici ne razumiju što to oni posjeduju, a da bi moglo zanimati velike sile. Zaključuju kako je njihovo jedino bogatstvo bio upravo mir, jedino na čemu im je netko mogao pozavidjeti bio je mir, jedino što je netko mogao poželjeti uzeti od njih bio je mir, a mir se ne uzima silom.

Gdje vidite najveće prednosti, a gdje nedostatke kod pisanja u Hrvatskoj danas?

Prednosti kod pisanja u Hrvatkoj su naša bogata povijest i kultura zahvaljujući kojima je uvijek moguće pronaći temu vrijednu pisanja. A nedostatak? Manjak interesa za povijest, kulturu, čitanje ikakvog zahtijevnijeg teksta pa čak i ako je prenesen kroz zabavan sadržaj i naravno, poteškoće financiranja izdavanja samih knjiga.

 

 

Mišljenja iznesena u objavljenim člancima i kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Cro Tribune
Podijeli objavu