Tibetanska knjiga mrtvih i metabolizacija osjećaja ljutnje

Filozofija egzistencijalizma Martina Heideggera tvrdi kako je autentični život određen vremenom, odnosno, ima svoj početak i kraj. Bez svog kraja, ljudske smrtnosti, život je beskonačno lutanje u prostorima van ljudskog. Znamo za mnoge koji su nakon katastrofa i teških trauma u tim prostorima proveli velik dio svog života, a znamo i one koji se u stvarni svijet nikada nisu ni vratili. Oni su svoju smrtnost, svoju konačnost otkrili iznenada, prenaglo, za tu spoznaju tada nisu bili spremni. Slično egzistencijalizmu i psihoanaliza priprema čovjeka za spoznaju vlastite konačnosti. Ona mu otvara prostor u kojem spoznaju smrtnosti može emotivno odreagirati i dijeliti sa svijetom. Filozofija egzistencijalizma i suvremena psihoanaliza danas su povezani u cjelinu koju zovemo – Intersubjektivna psihoanaliza ili fenomenološki kontekstualizam. Fenomenološki kontekstualizam znači kako svaki doživljaj, iskustvo ili fenomen postoji samo u svom kontekstu, diskursu, pozadini.

Rođenje

Misao kako je život kretanje prema svome kraju izrazio je Heinz Kohut riječima – Postići mudrost znači emotivno odreagirati vlastitu kratkotrajnu i odvojenu egzistenciju.

Na žalost, ljudi većinom ne mogu prihvatiti ni odreagirati odvojenost od svijeta baš kao ni vlastitu prolaznost. U manjem ili većem dijelu psihe oni skrivaju fantaziju posvemašnje povezanosti i vlastite besmrtnosti – Njihov život nikada neće imati kraja.

No kako taj život nema kraja on nema ni svog početka. Ti se ljudi nisu zaista rodili. U njihovom nesvjesnom skrivena je fantazija jedinstva s majkom, negdje duboko u podsvijesti oni se od svoje majke još nisu odvojili. Svi psihološki simptomi i poremećaji koje poznajemo imaju za cilj održati tu nesvjesnu fantaziju stopljenosti. Neki s većim, a neki s manjim uspjehom. Potpuni uspjeh, odnosno, prevlast fantazije jedinstva nad Realnim, zovemo – psihoza. Osoba je izbjegla patnju odvojenosti i smrtnosti, ona više ne pati, ali cijena nije mala – povratak u majku. Sjetimo se riječi Sigmunda Freuda – Ludilo je uvijek zamjena za autentičnu patnju!

U trenucima krize, kada se svijet oko nas ruši i raspada, pruža nam se mogućnost izbora – Hoćemo li prihvatiti vlastitu nesavršenost, ograničenost i smrtnost, ili ćemo se vratiti u stanje prije rođenja, u jedinstvo s majkom? Zašto neki ljudi biraju povratak u maternicu, dok neki drugi idu dalje i mogu prihvatiti svoju tragediju?

Tibetanska knjiga mrtvih

Sadržaj Tibetanske knjige mrtvih mogao bi se sažeti u nekoliko riječi – Onaj tko ne može prihvatiti tragediju svog života ne može ni umrijeti! Taj se mora vratiti majci i bivati u prostorima njene maternice.

Knjiga postavlja pitanje – Što ćemo učiniti u trenutku krize, kada su sve nade izgubljene? Hoćemo li ići naprijed, u susret tragediji i neizbježnoj patnji, ili ćemo se vratiti natrag, u majku.

Tibetanska knjiga mrtvih govori kako tragediju uvijek prate destruktivne fantazije i destruktivni osjećaji. Po knjizi, onaj tko se ne suoči s vlastitom destrukcijom i destruktivnim osjećajima, ne rađa se, već se vraća u maternicu. Vrijednost knjige je što nam ona daje dopuštenje da prihvatimo svoju “tamnu stranu”, svoju ljutnju. To je jedina knjiga u povijesti koja detaljno opisuje destruktivne fantazije kako bi pomogla osobi da ih lakše prepozna i prihvati. U ovo vrijeme “političke korektnosti” i “pozitivne psihologije” kada potiskujemo i poričemo svoju “negativnost” ova je knjiga od neprocjenjive vrijednosti.

Inače, proces prepoznavanja i prihvaćanja vlastitih afekata, odnosno, njihovog povezivanja s ostatkom osobnosti, u psihoanalizi se naziva – metabolizacija. Ako se destruktivni osjećaji, “tamna strana”, ne povežu s ostatkom osobnosti, ako se ne metaboliziraju, govorimo o – somatizaciji. Tada osjećaji prestaju biti osjećaji već postaju – osjeti. Npr. migrena, probavne smetnje, vrtoglavica i slično, znakovi su kako se osoba još ne može suočiti sa svojom “tamnom stranom” već ju pretvara u tzv. “psihosomatske probleme “. Neprihvatljivi afekti postaju “bolesti”.

Hoće li se tjelesno iskustvo doživjeti kao osjećaj ili kao osjet ovisi o razumijevanju okoline. Tek kada se osjet stavi u kontekst, odnosno kada bude prepoznat i prihvaćen od empatične okoline, on se pretvara u osjećaj.

Možemo reći kako je psihosomatika mjera za usamljenost tijela.

U tome je važnost Tibetanske knjige mrtvih i njene metafore. Ona je kontekst, za mnoge možda i jedini, u kojem naša “tamna strana”, naša ljutnja, može biti prepoznata i prihvaćena, a ne somatizirana kao glavobolja ili projicirana u “demone”. No knjiga ide i dalje. Ona tvrdi kako u kriznim situacijama, kada se sve oko nas raspada i fragmentira, čovjek može birati – hoće li se vratiti natrag u maternicu da se nikada ne rodi, ili će prihvatiti vlastitu destrukciju i doživjeti prosvjetljenje, nirvanu, sve ono što znamo kao – autentični život. Taj prostor krize u kojem se nemamo za što uhvatiti, niti za svoje osjećaje, niti za svoju majku, u Tibetanskoj knjizi mrtvih naziva se – Bardo Thödol. U psihoanalizi taj prostor u kojem više nismo u majci, a još nismo posve rođeni, zovemo – granični poremećaj osobnosti.

Ukratko – Ako je život kretanje prema smrti koje počinje našim rođenjem, tada se onaj tko bježi od svoje smrtnosti ne može ni roditi.

To je misao koja povezuje Novu psihoanalizu, filozofiju egzistencijalizma i Tibetansku knjigu mrtvih.

“…zatim će jedna od furija – izvršitelja kazne Gospodara smrti, zavezati uže oko tvoga vrata i vući te naokolo. Ona će ti odsjeći glavu, iščupati srce, izvaditi utrobu, lizati tvoj mozak, piti tvoju krv, jesti tvoje meso i glodati tvoje kosti, ali ti nećeš moći umrijeti. Iako će tvoje tijelo biti raskomadano ono će opet oživjeti. Ponovna komadanja nanijet će ti strašne boli i patnje. Čak ni u trenutku kada su kamenčići izbrojeni, nemoj se bojati. Ne budi prestrašen i ne reci laži, ne boj se Gospodara smrti. Tvoje tijelo je mentalno i ne može umrijeti, pa makar ti odrubili glavu i reščetvorili te. U stvarnosti, tvoje je tijelo od prirodne praznine. Stoga se ne boj. Gospodar smrt tvoja je vlastita halucinacija! Osim u čovjekovim halucinacijama, izvan njega ne postoji Gospodar smrti, niti demon, niti duh smrti s glavom bika. Djeluj da bi to spoznao…”

Napisao: Vladimir Nemet

Mišljenja iznesena u objavljenim člancima i kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Cro Tribune
Podijeli objavu