PSIHOLOGIJA I DETERMINIZAM: Sudbina vs. sloboda izbora

pixabay.com
Jeste li ikad posumnjali je li vaša misao originalna ili je to prije nusprodukt životnog iskustva, socio-kulturalnog okruženja te psiholoških i biokemijskih procesa. Razmislite o svojim izborima, religioznim nazorima i moralnim maksimama. Što ako nije moglo biti drukčije i sudbina je zapisana od velikog praska do današnje vožnje tramvajem do posla. Za jedne olakšanje, za druge tjeskoba. Kome će pasti teret i što je vjerojatnije? Determinizam ili slobodna volja?

Od radova službenih recenzentskih publikacija, preko žustrih rasprava u omiljenim underground kafićima i žestokih debata na društvenim medijima, novi trendovi u psihologiji i fizici postaju to eksponiraniji što glasnije neuroznanstvenici i filozofi diseminiraju klice sumnje u vječno pitanje – egzistira li slobodna volja.

Vjerujete li u slobodnu volju?

Prominentni fizičari i znanstvenici već dugo vjeruju u potpunu suprotnost – da je sve predeterminirano. A ovaj kamp svoje argumente zasniva na fantastičnoj ideji scijentista,  naime – ukoliko točno poznajemo poziciju svake čestice i funkcioniranje univerzalnih zakona – onda možemo predviđati što će se dogoditi u svim budućim situacijama.  Na tome je zasnovana kompletna prevalentna znanstvenika slika svijeta, a svakodnevno nas ponovno oduševi svojom preciznošću kada upalimo svoj pametni telefon i on funkcionalno otvara Facebook i Instagram. Predvidljivost, nije li to ultimativna svrha ili što nam još uopće treba? Kada prihvaćamo teoriju, prešutno preuzimamo način sistematizacije fenomena koji ona implicira. Što to za nas znači? Prema najboljim primjerima, mi slijedimo ista logička pravila qua ljudska bića. Ukratko, naš je um predvidljiv stroj koji ne ostavlja mjesta slobodnim izborima jer su oni već unaprijed zapisani u neuronskim uzorcima našeg mozga, pa ih izvršavamo po jednakom principu po kojem smo angažirani nakon ohrabrenja vidovitog Milana s TV-a. Štoviše, ne moramo ni trošiti na pozive, a ako to ipak učinimo, ta je odluka zapisana u našim genima. Da se vratimo na znanost, fizika ljudskog mozga bi prema kretanju i reakcijama molekula i stanica mogla precizno predvidjeti ljudsku misao prije njezina pojavljivanja.

Čitav tabor determinista u herojskoj borbi za univerzalnim principima i zatim hladan tuš! Kvantna mehanika ohrabrila je pobornike slobode izbora uvođenjem indeterminizma. Laički rečeo, budući da je na atomičkoj razini ponašanje nedeterminirano, univerzalna vrijednost determinizma je opovrgnuta. Nova misao još je u povoju mlađih generacija: Ne možemo znati kako će što ispasti prije samog događanja. Ovdje bi pogodna bila Sokratova: Znam da ne znam ništa. I vječni filozofski misterij se vraća svojim korijenima, a ondje ga je dovela ni manje ni više no fizika 21. stoljeća.  Prema kvantnoj mehanici, znanje je o budućnosti nesigurno jer događaji u najboljem slučaju imaju neki stupanj nasumičnih vjerojatnosti. Imajući to na umu, od velikog praska do teorije o objektivnoj stvarnosti postoji velik jaz u kojem je izgleda moguće sve. Što je to ako ne sloboda izbora? Budite sigurni da će čitanje, bilo prvog paragrafa za one koji vole sažetke, polovice ili do kraja članka, za one ustrajnije, biti apsolutno vaša slobodna odluka.U tom se sastoji velika pobjeda slobode izbora. I onda kažu da znanost ne može odgovoriti na sporedna relevantna pitanja. Opovrgavanje jednog teorijskog tijela je izgleda iznjedrilo odgovor za kojim se tragalo tisućama godina!

Zaintrigirani bučnom argumentacijom, kompleksnim raspravama i apstraktnim misaonim eksperimentima, disidenti se mogu osjetiti prilično osamljeno i zbunjeno jednom ozbiljno suočeni s determinizmom klasične fizike koja bez iznimke dolazi s pridjevkom respektabilnog znanstvenog pothvata. Osim navodne racionalnosti, nepogrešivosti i deifikacije impozantnog znanstvenog autoriteta, pozamašan broj empirijskih rezultata psiholoških istraživanja naizgled potvrđuju predeterminiranost – korelaciju između genetičkih, psiho-socijalnih  i bioloških faktora koji su nas svi, kao jedna koherentna cijelina, već unaprijed doveli do ispijanja jutarnje kave i apsorbiranja ovih redaka.  Nakon pozivanja na Newtonove zakone fizike koji ne ostavljaju prostora slobodnoj volji, uzročne prirodne univerzalije, fizičkog organizma u analogiji s mehanicističkim modelom od kojeg smo, nadamo se, daleko napredovali do nefleksibilno restriktivno određenog fizičkog mozga, ostaje pitanje. Jesam li nešto više od zbroja socijalne konstrukcije koja me svojom kvazi-objektivnom iluzornom zbiljom svakodnevno utapa, postoji li u meni nešto više od determinističkih zakona upisanih u moj DNK ili je i moj izbor profesije, obrazovanja, literature a, u konačnici i načina na koji ću provesti dan enkodiran u neku veću shemu univerzuma prema inicijalnim uvjetima.

pixabay.com

Kolo sreće slobodnog izbora

Čini se da postoji pozitivna strana. Pobornici determinizma frekventno opovrgavaju egzistenciju slobodne volje referiranjem na filozofsku definiciju slobodne volje kao ‘sposobnosti naše svijesti u donošenju odluka, neovisno o moždanim procesima ili prethodnim kauzalnim eventima’. Sada jedna dobra vijest. Naime, stara tradicija bazirala se na vjerovanju u kauzalne prirodne zakone koji bi u konačnici trebali ostvariti pretenzije principa zajedničkog uzroka.  Ovaj su pretenciozni test žestoko pali pozitivisti, a još je čvršće uzdrmao fundamente induktivizma i verifikacionizma. Od Humea nadalje znamo da jedina prediktivna moć na koju se oslanjamo proizlazi iz naše navike o međusobnoj paralelnoj pojavi dva ili više događaja ili svojstva. Ako ne znamo hoće li sutra po navici svanuti sunce, ako nemamo čvrstih temelja za vjerovanje da je svaki empirijski dokaz verifikacija, koja u najboljem slučaju samo povećava plauzibilnost naših izvođenja te ako tome pridodamo da je sve što realno imamo kada nešto znanstveno tvrdimo porast u statističkoj probabilnosti na konačnom broju uzoraka te uzmemo u obzir snažan obrat u historiji znanstvenog pothvata koji je kulminirao odbacivanjem najzrelijih teorija s tipičnim referentima, onda je stvar daleko od toga da bude rješena. Daleko smo od otkrivanja konačne strukture realnosti iza pojavnog svijeta, čija se spoznaja kumulativno akumulira, nekoć univerazlni principi uzročnosti danas se čine kao drevna mitologija, eksplikacije i dalje dolaze u terminima deskripcije i ne odgovaraju svi u potpunosti na ‘zašto’ pitanja.

Moderna psihologija većim je dijelom bihevioralno nastrojena pred opasnošću zapadanja u solipsizam, dok masovna psihologija i sociologija već regularno razotkrivaju skrivene društvene, političke i ekonomske strukture koje združeno djeluju na to da sjedite za računalom, sa svim svojim tipičnim stavovima i uvjerenjima i kritički se mrštite na posljednji paragraf. No ne treba zaboraviti da je socijalna konstrukcija individue i dalje konstrukcija, što će reći, nije nužna i nepromjenjiva, već izrazito kontigentna. Ona postoji samo dok ju svatko od nas neupitno reproducira. Nekoć davno se od nas očekivala borba, a i sada smo na pragu intelektualnih revolucija.  Ako smo mi pasivni konzumeri, onda dakako postoje i angažirani akteri. U svakom je trenutku moguć obrat od 360 stupnjeva, svaki rob može svrgnuti svog gospodara. Ne postoji urođena distribucija socijalnih ili rodnih uloga koja nije nametnuta i izučena, u najmanju je ruku u društvenim znanostima meta-sociološka analiza demonstrirala doseg ideologije koje parazitiraju na ovakvim tezama.

Paradoks dualizma

Postoji teorija prema kojoj je od velikog praska nadalje, interakcija atoma formirala zvijezde i planete, život te naš DNA i u konačnici, naš ovisan mozak osuđen na obradu informacija onako kako to čini svaki dan. Prema tom gledištu, gdje god se upravo nalazite, ta je odluka već bila zapisana u vašim genima.  To je jedan izuzetno štetan paradoks koji, čini mi se, pogodno konkurira astrolozima. Jedina je razlika što prvi sudbinu očitavaju na laboratorijskim instrumentima, a drugi po čitanju iz karata okruženi mističnom atmosferom i nekolicinom svijeća. Prema ideji predeterminacije, vaša je svijest puki promatrač pod nadzorom vašeg mozga. Pobornici determinizma upadaju u circulus vitosus srednjovjekovnog kartezijanskog dualizma. Ove spekulativnije meditacije dovest će do uvida da svijest percipiramo kao pravog sebe, a mozak kao odvojen od ‘ličnosti’ ili ‘the selfa’. Teza se čini kontradiktorna i uglednim znanstvenicima i pukim laicima. Naime, pregled novijih istraživanja sugerira izniman utjecaj mozga na našu svijest, što je vidljivo u egzistencijalnoj tjeskobi, ali i drugim marginalnim situacijama poput snova i intoksikacija. Ako stimulacija kreiranja novih neuronskih puteva raznorodnim supstancama reducira sposobnost odlučivanja i donošenja racionalnih izbora, onda cenzor predeterminirano zadužen za poštivanje univerzalnih moralnih imperativa negdje ozbiljno promašuje svoju funkciju. Ili će biti da je svijest prije proizvod fizičkog mozga, što eliminira dualizam.

pixabay.com

Postojeća struktura kao samo jedna od alternativa

Moguće je lakše sumnjati u sociopolitičku determinaciju nego u onu čvršćih prirodnih znanosti u potrazi za krajnjim uzrocima. No psihologija će tu biti krucijalna – postoje brojni mehanizmi introjekcije, projekcije, identifikacije, međupristranosti i emocionalnih zaraza koje su karizmatične neslavne povijesne ličnosti maherski eksploatirale za postizanje sebičnih i arbitrarnih ciljeva. Kada je riječ o determinaciji, potrebno je uzeti u obzir primarnu i sekundarnu socijalizaciju odgovornu za oblikovanje mladih individua. Suočen s plasirana dva radikalno različita svjetonazora, jedinka se s jednim identificira, a drugi samo izigrava do pogodnog trenutka otkrivenja. Nova reinterpretacija realiteta, posebno kada suzvučuje s egzotičnom idejom i emocijama istomišljenika, mogla bi biti začetnik rata za „odabir“ pogodnijeg kandidata.

Što je onda determinirano? Vaša uloga u društvu i svijetu u koji ste ubačeni, vaš odgoj koji je pripravio put vašim karijerama ili izboru partnera? Već je proliferacija socioloških teorija Brune Latoura, Berger i Luckmanna i Thomas Kuhna i feminističkih teorija pokazala da mobilizacija brojnih aktera i indoktrinacija, koliko god duboko ukorijenjena bila, nije ekvivalent determinacija. Deterministički izbori, čija uzročna interakcija datira od velikog praska i atoma, nerijetko se poziva na obiteljsko naslijeđe i životno iskustvo koje je sociologija davno izložila, no i ne dokazala kao fiksirana i neplastična. Slobodna volja podrazumijeva sposobnost donošenja odluka o ispunjenju želja – pod najmanjim mogućim ograničenjima. Upravo je to i ono što svaki nacionalni ustav proklamira za svoga građanina, a u praksi se regularno suspendira. I blaže konotacije ‘prirodnog nasljeđa’ i ‘prošlog iskustva’ zaogrnute velom mogućnosti ipso facto predstavljaju još samo jednu inačicu iste vrste predodređenosti.

Želimo biti dio solidarne socijalne strukture, dok ujedno pomalo zadovoljavamo urođenu narcisoidnu potrebu za ispražnjavanjem moći. Ovo je posebno poznato projektnim menadžerima i voditeljima timova. Svaki uspješni vođa, a ne samo direktor, mora crpsti dubinsko znanje iz pozadinskih psihološkkih teorija o planiranom ponašanju i osnovnih pet karakternih crta. Dinamika i uspjeh poslovanja ovisi o tome; bazično je zaduženje voditelja analizirati članove tima i inicirati aktiviranje ključnog mehanizma, točnije, percipiranog utjecaja koji pojedinac smatra da ima na izvođenje projekta. Rezultati vrijede onoliko koliko svaki član tima smatra da konaca drži u rukama. Ako već napredni akademici angažiraju redovno psiho-socijalne teorije za izgradnju bolje interakcije i podijele eksplicitnog i prešutnog znanja u kolaborativnim timovima, mora postojati nešto na što računaju kada im pružaju slobodu u izvršenju zadatka po vlastitim nahođenjima. Iza toga bi moglo stajati validna propozicija o vrhunskoj relevanciji egzistencije slobodne volje. Moguće oslabljena pozicija o predisponiranosti budućih odluka s obzirom na prethodno iskustvo dozvoljava znatniji osjećaj slobode, što će reducirati negativne učinke.  Brojne studije danas pokazuju fenomenalne uspjehe pobornika kampa slobodne volje i njihovu korelaciju s pozitivnim životnim ishodima.

Problemi koji se javljaju po pitanju determinizma uključuju negativne ishode poput varanja i agresije te sve manjeg pragmatičnog altruizma. Psihološke studije sugeriraju da je vjerovanje u slobodnu volju krucijalno za bihevioralni aspekt našeg karaktera, stoga će podrivanje vjere u indeterminizam reducirati osjećaj zahvalnosti i proizvesti nevoljkost u vezi s društvenom inkluzijom, pomaganjem nesretnima i voljnosti participanata da doniraju humanitarnim organizacijama. Možda još urgentnije je pitanje moralnog angažmana. Slijedi da bespomoćnost u procesu odlučivanja umanjuje osjećaj odgovornosti za ishode grupnih aktivnosti koje se tiču današnjih i budućih generacija.

pixabay.com

Obrat kvantnih mehaničara

Tabor determinista nedavno je naišao na opasnog protivnika – kvantnu mehaniku koja navigira mikrosvijetom atoma i čestica. Znanost napreduje, kažu deterministi, prema konačnom cilju i istini iza pojava i po ovome sustižu svakog fenomenalista. Pa ipak, nova mehanika je sve samo ne deterministička. U najboljem slučaju omogućava izračun vjerojatnosti putanje kojom će čestica putovati do mete, stoga se čini da ni priroda nije tako predvidljiva kako ju normalna znanost voli zamišljati dok ju unutar etabliranih paradigmi prisilno svrstava u ladice dobro poznatih generalizacija. Možda sve ovo ne bi imalo značaja kada bismo sa sigurnošću mogli opovrgnuti nove pristupe, odmahujući rukom na ideju da kvantni efekti potencijalno igraju ulogu u biološkim procesima i samim labirintima ljudskog uma.

Konačno, vaša odluka o egzistencijalnom i ontološkom statusu slobodne volje ovisna je o pripisanim definicijama. Svako opovrgavanje nužno se izgrađuje eksplicitnim definiranjem jasnih koncepata.  Pitanje je li determiniranost psihološka, sociokulturalna ili politička dolazi na kraju. Čvrste će znanosti pretegnuti otkrivanjem konačnog misterija.

Ostaje vidjeti koliko je plauzibilna scijentistička tendencija otkrivanja nekolicine općih uzroka koji će eksplicirati čitave spletove empirijskih dostignuća.  A kao i svaka od ljudskih tvorevina, ona je podložna naštimavanju, a posteriori potvrđivanju i uvođenju ad hoc hipoteza. Imamo mi terapiju i za takve manevre. Tu su uvijek dostupne replikacija, revizija i recenzija. Pitanje je samo tko je vještiji umjetnik? Čovjek ili priroda?