Osjećaj ljutnje i kultura srama

Što je uzrok depresiji, letargiji i osjećaju bespomoćnosti koji prožima zapadno društvo dvadeset i prvog stoljeća? Što nas to čini pasivnima te ne činimo ništa kako bi se izborili za sebe ili uništili nepravdu u svijetu oko nas? To je snažan, otrovni sram koji nam brani iskustvo snage, slobode i ambicija. Doživljaj snage, slobode i ambicije stavlja se u drugi plan, potiskuje i poriče, dok je u prvom planu lažna slika skromnosti, tolerancije, političke korektnosti. Odvojen od osjećaja, suvremeni čovjek na frustraciju ili nepravdu reagira razumno, kognitivno, on misli, ali se – ne bori. Sama pomisao na emotivnu reakciju užasno ga plaši, posramljuje. Bez obzira na snagu nepravde ili frustracije on se ni pod koju cijenu ne smije – naljutiti! Takav “posramljeni” pojedinac nema snage promijeniti svoj život, izboriti se za sebe, a još manje pokrenuti revoluciju u kojoj bi ispravio nepravde. Društvo u kojem je ljutnja “zabranjeni afekt” ja nazivam – kultura srama.

Kultura srama počinje raspadom antičke Grčke i Rimske kulture, kada na njihovo mjesto dolazi nova religija – kršćanstvo. Stari su hramovi, rituali i božanstva proglašeni “paganskim”, spaljuju se i uništavaju, dok se na njihovim temeljima grade crkve i kršćanska svetišta. Grčki se i rimski filozofi, platonisti i aristotelijanci protjeruju i okrutno ubijaju. Filozofkinja iz Aleksandrije, neoplatonistica iz četvrtog stoljeća, Hypatia, mučena je i ubijena, a njeni mučitelji kasnije proglašeni svetima.

Možemo samo nagađati zašto je društvo tog vremena odustalo od svoje filozofije i zamijenilo je novom, posve suprotnom perspektivom. Kao što znamo, grčka i rimska filozofija slavi ljudski život, tijelo i ambiciju, ona postavlja čovjeka u samo središte svemira – “čovjek je mjera svih stvari” i “ništa ljudsko nije mu strano”. (Protagora, 400. g. pne. i Terencije, 150. g. pne). Po tome, ostvariti osobnost, biti autentičan, znači biti – slobodan. Sloboda ne dolazi po sebi, za nju se borimo, stoga antički filozofi slave ljudsku snagu i moć bez kojih slobode nema. To je vrijeme Olimpijskih igara i drugih sportskih festivala na kojima se slavi snaga, vještina i ambicija. Olimpijske igre, ta proslava ljudskog tijela, vratile su se tek dvije tisuće godina kasnije, krajem devetnaestog stoljeća.
Vjerujem kako je osobnost u vremenu antike organizirana oko iskustva tijela koje nešto želi, žudi, namjerava. Ljudsko je tijelo ideal snage i ljepote, centar inicijative. Na žalost, takvo određenje osobnosti kao iskustvo aktivnog, živog tijela u borbi za slobodu, preko noći se zamijenilo određenjem osobnosti kroz pasivnost i poistovjećenje s autoritetom.

Posljedica je kršćanstva – dvije tisuće godina potiskivanja i poricanja vlastite snage, moći, živog ljudskog tijela. To je kultura srama u kojoj obitavamo danas, a koju dobro tumači njemački filozof devetnaestog stoljeća Friedrich Nietzsche. On je prvi primijetio koliko je čovjek udaljen od svoje autentičnosti, koliko je lažan u svojoj lažnoj “skromnosti” i umjetnoj “dobroti”. Lažna skromnost i dobrota nemaju za cilj dobrobit drugog čovjeka već se njima održava idealna, blještava, ali posve lažna slika osobnosti. Po Nietzscheu, čovjek treba prihvatiti sve dijelove sebe, ne samo one društveno prihvatljive, koji izgledaju “dobro”. Zato Nietzschea vidim kao prvog filozofa egzistencijalizma, autentičnosti, prethodnika Heideggera koji će, pola stoljeća kasnije, autentični bitak ostvariti dekonstrukcijom svega lažnog, odnosno, dekonstrukcijom mistike i metafizike.

Jedinstvo i dekonstrukcija

Vjerujem kako se smrt antičke grčke i rimske kulture može tumačiti preranom dekonstrukcijom mistike i metafizike za što ljudi tog vremena nisu bili spremni, baš kao što to nismo ni mi, danas. Naime, dekonstrukcija, odnosno, demistifikacija, znači stanje u kojem se naša fantazija jedinstva s roditeljem i svijetom prekida na posebno bolan način. Kao primjer možemo se sjetiti naših mladenačkih dana, kada smo većinom bili buntovnici u potrazi za slobodom. No ta je sloboda došla prerano, za nju nismo bili spremni, pa smo se, većinom, vratili natrag u tradiciju i poistovjećenje s roditeljem. Drugim riječima, čovjek može ostvariti slobodu ako je sposoban izdržati agoniju odvajanja. U suprotnom, on se vraća fantaziji jedinstva koristeći sve psihološke obrane koje su mu u tom trenutku dostupne.

Kršćanstvo pokreće snažnu fantaziju jedinstva s roditeljem, iluzija jedinstva i simbioze jača je nego u bilo kojoj drugoj religiji koju poznajem. Fantazija da se tijelo roditelja “jede”, a njegova krv “pije” ovdje nije samo metafora nego se doživljava stvarnom. Gotovo opipljiva ekstaza jedinstva tako postaje središtem organizacije osobnosti. No iluzija jedinstva s Roditeljem, ta neusporediva ekstaza, ima svoju cijenu. Osoba treba odustati od svojih ambicija, snage, moći i svega što nazivam – živo tijelo. Ona se od svog tijela treba “odvojiti”, “disocirati”, odnosno, između sebe i svojih osjećaja, između “duše” i “tijela”, postaviti zid.

Temeljni mehanizam kojim se u našoj kulturi postiže “emotivna odvojenost” ili “afektivna disocijacija” jest – sram. Sram bih tako odredio kao proces kojim svoju percepciju želje, snage i moći, sve ono što čini iskustvo mog cjelovitog, živog tijela, nastojim sakriti od očiju svijeta i svojih vlastitih. Moje tijelo više nije moje, u njemu je netko drugi. Svijet ne smije vidjeti moju snagu i moć, baš kao što je ne smijem vidjeti ni ja. Zato je potiskujem u nesvjesno, u tamu podsvijesti, daleko od svakog pogleda. Kako je osjećaj ljutnje iskustvo moje najveće snage i moći, kako je ljutnja moje jedino oružje u borbi za slobodu, ona postaje samo središte mog srama, “srce tame”.
Tako se sramim samog sebe.

Krivnja i sram

Zašto govorim o kulturi srama, a ne o kulturi krivnje? Znamo da je osjećaj krivnje u središtu mnogih psiholoških škola, od Freuda do New Agea, a osloboditi se krivnje uobičajeni je cilj psihoterapije.
No ja vjerujem kako je upravo suprotno. Osjećaj krivnje, odnosno, osjećaji odgovornosti, sućuti i obaveze prema Drugom, vrline su veoma rijetke. Posjeduje ih možda jedna osoba od tisuću. Iskustvo odgovornosti i sućuti, sve ono što zovem – etika, nikada nije uzrok psihičkih problema. S druge strane, život bez odgovornosti za Drugog, život bez spoznaje Drugosti, bez etike, jedini je uzrok psiholoških problema.
Najveći psihološki problem, shizofrenija, stanje je svemirske samoće.

Zašto se često, gotovo uvijek osjećaj srama naziva krivnjom? Svi nastojimo misliti dobro o sebi, svi nastojimo zadržati idealnu sliku sebe. Kada riječ sram zamjenim s riječi krivnja, tada sebi i okolini djelujem kao osoba koja se druge brine i za koju drugi postoje. Na žalost, ipak brinem samo za svoju sliku, do drugih mi i nije stalo jer ih ne i vidim. Taj psihološki problem kada glumim brigu i odgovornost, dok se zapravo bavim sobom, ja zovem – moralni narcizam.

Objasniti nekome kako uzrok njegovih problema nije u tome što je on “previše dobar” ili “previše empatičan” već u tome što ne osjeća odgovornost i sućut – obuzet je sobom, gotovo je nemoguće. Narcizam je veoma snažna psihološka obrana, duboko ukorijenjena u društvu i kulturi. Drugi naziv za “kulturu srama” može biti i “kultura narcizma”. Povezuje ih obuzetost vlastitom slikom, vlastitim izgledom, odnosno, površinom tijela, dok je neki dublji sadržaj tijela, osjećaj ili afekt u drugom planu.

Dodao bih kako osoba s osjećajem sućuti i odgovornosti za Drugog, odnosno s razvijenom empatijom, etikom, pa i krivnjom, nikada nije zatrebala psihološku pomoć. Njena je osobnost cjelovita. Ukratko, psihoterapija nije mjesto gdje se “oslobađa od krivnje”, već mjesto gdje nestaje sram.

Metabolizam i ljutnja

Vjerujem kako ljutnja skriva mnoge tajne, posve nepoznate modernom čovjeku. Za mene ljutnja nije samo afekt, osjećaj koji se pokreće “nepravdom”, već nešto mnogo više od toga.

Kako ćemo odrediti ljutnju? Kako ćemo odrediti život?

Filozofi bi rekli kako život možemo odrediti epistemološki, kroz naše znanje o životu, i ontološki, kroz naše bivanje živima. Tako život možemo povezati s metabolizmom i reći kako je živjeti znači pokrenuti vlastiti metabolizam, (epistemologija), i doživjeti ga (ontologija).

Smisao je metabolizma pretvoriti materiju u energiju kako bi se nastavio život. Tome služi tijelo i njegovi organi koji svi zajedno pretvaraju masti i ugljikohidrate u energiju potrebnu za rad mišića.
Metabolizam se pokreće rođenjem kada dijete nastoji nadomjestiti funkciju majke koja je devet mjeseci obavljala metaboličke funkcije za svoje dijete. Kako se materija uzima iz okoline, iz svijeta možemo reći kako je smisao metabolizma – širenje na svijet. Nije moguće održavati metabolizam cjelovitim bez neprestanog širenja. Tako možemo reći kako “svaka stanica” našeg tijela neprestano “žudi”, “želi”, “namjerava”, “proždire”, “uništava” svijet.
Vjerojatno je takvu sliku imao Freud kada je govorio o fenomenu libida kao – širenja prema svijetu.

No iako se metabolizam pokreće odmah po rođenju djeteta, to ipak nije život. To je opis i tumačenje života, fizika i kemija, odnosno, epistemologija. To još nije doživljaj života, to svakako nije – “moj život”.
Iako je metabolizam u tijelu svakog djeteta, to još nije njegovo tijelo.

Da spomenuti fizikalni i kemijski procesi u tijelu postanu moji, odnosno, da percepcija tijela bude zaista moja, ona mora biti odražena, zrcaljena kroz perspektivu Drugoga. Tek kad me Drugi potvrdi, kad me prepozna i prihvati, moja percepcija postaje zaista “moja”, a moje tijelo zaista “moje”. Bez potvrde Drugog, njegovog “blagoslova” ja ne mogu ući u život. Moje tijelo tada nije moje, a moj metabolizam nije moj. To je uzrok ljudske ranjivosti – bolna spoznaja kako svoje postojanje dugujem drugom čovjeku. Ako on od mene odustane, ja si ne mogu pomoći sam.

Pitam se – što ako me Drugi ne prepozna, što ako me Drugi ne prihvati? Hoće li se moja cjelovitost, um i tijelo, raspasti u tisuću komada?

Od tog se raspada štitimo metafizikom ili mistikom, psihološkim obranama koje, iako različite, imaju isti cilj, psihološki vratiti osobu u stanje prije rođenja, u stanje jedinstva s majkom, kada metabolizam nije potreban jer ga obavlja majka.

Bivanje izvan života

Stoga iskustvo života i “živog tijela” već dvije tisuće godina označava stanje letargije, laganog umiranja, čekanja na smrt. Bivanje bez tijela i metabolizma, bivanje izvan života, to je cijena metafizičkog jedinstva s Apsolutom. Drugim riječima, metafizika ili duhovnost poriču tragediju života. No život je uvijek tragičan, njegov je završetak – smrt, neizbježna propast. Tu tragediju želim i moram emotivno odreagirati, podijeliti sa svijetom. Kao što kaže pjesnik Dylan Thomas – Ne želim ići tiho u tamnu noć, bjesnim na dolazak mraka…

To je život – reakcija mog tijela na spoznaju konačnosti i odvojenosti. No bez pravih riječi za iskustvo života svoj doživljaj ne mogu dijeliti sa svijetom. Moje je iskustvo tada odvojeno od svijeta pa tako odvojeno i od mene. Odvojenost uma i tijela održava se psihološkim obranama. Sve psihološke obrane koje znamo, npr. narcistička obrana, idealizacija, opsesivno-kompulzivna, shizoidna, borderline, psihoza, autizam, shizofrenija i druge, na različite načine stvaraju fantaziju jedinstva s Majkom, iluziju kako još nisam rođen pa mi metabolizam i nije potreban.

Što se dogodi kada moja psihološka obrana na trenutak oslabi, kada iz nekog razloga osjetim Drugost, dokaz kako je moja pupčana vrpca s Majkom odavno prekinuta. Tada se pokrene metabolizam, moram živjeti.

No imam li riječi za život? Kako ću opisati svoj metabolizam i dijeliti ga sa svijetom? Jedina riječ kojom mogu opisati svoju potrebu širenja na svijet, na stvari i ljude, jest – ljutnja. U našem jeziku to je “negativna” riječ, “loša” riječ. To ne smijem biti ja, pa tako i moje tijelo i moji osjećaji ne smiju biti moji. Stoga se već za nekoliko trenutaka moje psihološke obrane nastavljaju, ljutnja prestaje- opet sam jedno s Majkom. Tonem u stanje neutralnosti, bez osjećaja i bez želja, što već dvije tisuće godina znači život.

Tako dolazim do drugačije, posve neočekivane slike ljutnje. Ljutnja nije samo kratkotrajno, prolazno iskustvo, poslije kojeg se život vraća u “normalu”. Upravo suprotno, pravi, autentični život jest – neprestana ljutnja.

Ili drugim riječima – osjećaj ljutnje ne postoji, a nikada ga nije ni bilo! Uvijek je postojao samo život.

Ono što zovem “ljutnja” moj je metabolizam koji je na trenutak probio psihološke obrane i na kratko dodirnuo moju svijest. No kako nemam riječi za taj doživljaj, jer to iskustvo već dvije tisuće godina nema svoje mjesto u jeziku, ja ne znam o čemu se radi.

To je iskustvo zombija koji je oživio na trenutak, nakon dvije tisuće godina depresije osjetio tračak života, i sada ne zna što da s tim iskustvom radi.

Iskustvo života

U Ilijadi grčki pjesnik Homer koristi petnaestak riječi za ljutnju kako bi opisao emotivno stanje junaka Ahileja prije borbe. Te su riječi oblici i preobražaji posebnog duševnog stanja kojeg Homer naziva – Thymos. Thymos je središte osobnosti iz kojeg izvire ponos, hrabrost, ljutnja, ambicija i sve drugo što čini ljudski duh. U antici ta je sposobnost sadržavanja Thymosa razlikovala običnog smrtnika od junaka ispunjenog Thymosom.

Thymos, kojeg tumačim kao – izvor života, već je dvije tisuće godina sveden na – “osjećaj ljutnje”, koji nas neki puta iznenadi kako bi “pokvario” stanje “duševnog mira”, odnosno, letargije.

Duh Thymosa uništava se danas svim sredstvima. Svaki lijek za depresiju, psihozu, anksioznost ili neki drugi problem, nastoji usporiti ili zaustaviti Thymos, odnosno, ugasiti metabolizam. Kada se Thymos posve ugasi, kada sam bez želja, ljutnje i afekata, tada se osjećam “normalno”, postajem “dijelom društva”. Svi oblici meditacije, mindfullnessa, Self Helpa i New Agea kao i mnoge psihoterapije imaju isti cilj – ugasiti Thymos, potisnuti ljutnju, “pročistiti” tijelo.

Ne čudi što mnogi “teoretičari konspiracije” govore kako zen budizam, meditacija, yoga, kao i LSD, dolaze na američka sveučilišta šezdesetih godina prošlog stoljeća u vrijeme najveće političke borbe protiv rasizma, protiv rata u Vijetnamu, protiv kapitalizma. Teorije konspiracije tvrde kako je američka vlada “ubacila” LSD i “duhovnost” na sveučilište kako bi studente odvratila od političke borbe i aktivizma, okrenula ih “prema sebi”, odnosno, kako bi ih učinila pasivnim.
Slično tome, u našim se školama već tridesetak godina uči vjeronauk s posve istim ciljem. Ako psihozu odredimo kao stanje disocijacije, odvojenosti od osjećaja i tijela, tada je vjeronauk stanje – masovne psihoze.

Na strani života?

Na strani je pravog, autentičnog života filozof Friedrich Nietzsche sa svojim tumačenjem Thymosa kao “volje za moć”, a prije njega i Karl Marx sa svojom potvrdom borbe, točnije, “klasne borbe” koja ispravlja nepravdu. Vjerujem kako je filozofiju Nietzschea i Marxa nastavio i Sigmund Freud. Freud u čovjeku vidi posve opravdanu i razumljivu potrebu da bude ljut jer je svijet – uvijek protiv. Freud je tu neizbježnu katastrofu koja me čeka na kraju životnog puta označio metaforom – straha od “kastracije”. Kastracija je zaista dobra metafora za narcističku povredu koju zovem – život.

Tako je i za Freudovog sljedbenika Jacquesa Lacana smisao života kao i njegove psihoterapije prihvatiti neizbježnu agoniju kastracije i emotivno je odreagirati. Sličnim riječima i Heinz Kohut opisuje stanje mudrosti koja je po njemu – Emotivna reakcija na spoznaju odvojene i kratkotrajne egzistencije. Psihoanalitičar Donald Winnicott također je na strani života kada odnos djeteta i majke tumači riječima – Dok te u svojim mislima ubijam, ti si za mene stvarna, i tada te volim!
Filozofi postmodernizma; Heidegger, Derrida, Foucault i drugi, također potvrđuju život svojom dekonstrukcijom metafizike, binarnih opozicija i hijerarhija; subjekt – objekt, roditelj – dijete, muško – žensko, kapitalist – radnik, bog – čovjek i drugih. Ne zaboravimo, svaku dekonstrukciju i demistifikaciju moram emotivno odreagirati, staviti u jezik i podijeliti sa svijetom. Tek tada će moje tijelo ispuniti duh Thymosa!

Pitam se – može li riječ “Thymos” zamijeniti riječ “život” koja je odavno izgubila značenje?
Tako bi na pitanje – Tko si?, kao i na pitanje – Kako si?, odgovor bio – Ljut sam!

Trenutni odgovor – Živ sam, ja vidim kao poruku – Još nisam umro, ili – Dobro sam, ne osjećam ništa.

Predlažem stoga da se iz rječnika izbriše pojam – “Osjećaj ljutnje”, jer stvara iluziju kako postoje trenuci u danu i trenuci u životu kada nisam ljut i ne uništavam sve!

Na kraju, postoji li terapija koja bi me oslobodila ljutnje?
Jedna zaista postoji – Budi uvijek mlad, lijep i bogat!

 

Pisao: Vladimir Nemet

Mišljenja iznesena u objavljenim člancima i kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Cro Tribune
Podijeli objavu