MIROVINSKA REFORMA ODGOVOR NA ODLJEV DIPLOMACA: Njihove poslove dat ćemo umirovljenicima

pixabay.com
Nova mirovinska reforma strateški je pokušaj vlade da se iluzorno zakrpa alarmantni problem odljeva akademika i diplomaca i egzodusa mladih koje najprije godinama educiramo, a zatim kao gotov proizvod izvozimo u inozemstvo. Postojeća demografska kriza i deficit radne snage neće se sanirati tako da radne pozicije prepustimo umirovljenicima jer su “povoljnija radna snaga“.

Nebrojene sjednice, kongresi, forumi, plenumi, presice, tribine, okrugli stolovi i javne rasprave već  se godinama održavaju diljem Hrvatske s krucijalnim pitanjem: kako riješiti fundamentalni problem visokog odljeva obrazovane mladeži i u inozemstvo i deficit radne snage.  Dok su mnogi svoju djecu ispratili na autobuse za Austriju, Njemačku i Irsku, sada je u Hrvatskoj goruće pitanje zašto moramo uvoziti strane radnike. Neiskorišteni kapaciteti Slavonije sada su puke sjenke potencijalnih agrarnih i turističkih projekata, dok je pola Lijepe Naše u privatnom i stranom vlasništvu. Dok se druge države diče pervarzivnim izvozom autohtonih proizvoda, mi prednjačimo u eficijentnom generiranju magistara i doktora znanosti. Nije riječ o ‘outsourcingu’ kojim bi država prosperirala i profitirala, radi se o ignorantnom prepuštanju kreativnih, intelektualno nastrojenih i ingenioznih doktoranata zemljama s kompetentnijom socijalnom i gospodarskom politikom.

Umirovljenici s dugogodišnjim iskustvom na rukovodećim i odlučujućim pozicijama de facto su konkurentni mladim diplomcima bez radnog staža i prakse, koja u određenim slučajevima za specifične struke nije dostatna ili uopće osigurana. Redovni studenti, koji su ažurno učili i promptno dovršili studij, a kojima kurikulum nije dozvoljavao ulaz na tržište rada, ipso facto su diskvalificirani prvenstveno jer imaju teorijsko znanje, no nedostatno iskustvo. Zatim, ne moramo biti ekonomski eksperti i konzultanti da bismo mogli anticipirati kako će privatna poduzeća preferirati starije zaposlenike koje je moguće angažirati na pola radnog vremena nauštrb mladih djelatnika za koje je potrebno osigurati rigorozne ugovore i redovno uplaćivati razne doprinose i davanja.  Dok se o novoj mirovinskoj reformi  entuzijastično raspravlja u terminima pogodnosti za tržište rada s obzirom na postojeća znanja i kompetencije, ona se pozitivno propagira kao plauzibilan odgovor na socijalnu krizu koja se očituje u deficitu stotina tisuća radnika, a koje se sada intendira supstituirati zapošljavanjem penzionera. Devastantno je promišljati o Hrvatskoj kao državi duhova, a sada će povrh svega njome ne samo upravljati, već i većinski raditi oni čiji je radni vijek trebao biti davno okončan. Ne treba sputavati one koji su voljni doprinijeti, no ovom se inicijativom neće sanirati problem, dok će generacijska diskrepancija samo eksponencijalno rasti.  To je kompenzitorna strategija zasnovana na inkorporaciji pogrešne grupacije, fokusirana prije na instantno zakrpavanje nego na kvalitativno riješavanje krucijalnih problema,koja će kulminirati još drastičnijim odlijevom mladog građanstva.  Nadalje, najevidentniji je nedostatak radne snage u ugostiteljskim, trgovinskim i fizičkim djelatnostima, što se neće regulirati upošljavanjem penzionera. Na sveučilištima, u obrazovnim profesijama i u renomiranim institucijama nedostatna raspoloživost radnih mjesta koja je nesrazmjerna broju diplomaca, a to su upravo zvanja u kojima se bez eksplikacije dugoročno, a ponekad i nelegitimno permanentno zadržava populacija treće dobi na pozicijama tzv. izvanrednih suradnika.

Već su se raniji pokušaji intervencije manifestirali u formi još dubioznijih problema. Omogućavanje rada vanrednim studentima preko studentskog ugovora principijelno se činila kao dobra inicijativa, no ona je dugoročno pozitivna samo u reguliranijim ambijentu. Ono što leži u pozadini takve ideje jest eksploatatorska korporativna ideologija provedena u praksu. Naime, prevalentni broj privatnih poduzetnika konzistentno profitira na svim benefitima studentskih ugovora, točnije, nižem porezu, apsurdnim satnicama za obavljanje nerijetko i više pozicija te jednakih ili kompleksnijih zadataka nego se to očekuje od stalnih zaposlenika, u punom radnom vremenu i bez potrebe za plaćanjem doprinosa. Studenti su bezugovorno obvezani tacitnom klauzulom da im je potrebna službena dozvola poslodavca za odlazak na ispite i ispunjavanje relevantnih obveza. Ovakvom se situacijom sukcesivno manipulira i studente se eksploatira, a ono što se genualno oportunistički implementira  jest akvizicija gotovo besplatne visokoobrazovane, kvalificirane i prekvalificirane radne snage. U globalnom smislu, na makrorazini se reducira broj zaposlenih na određeno i neodređeno radno vrijeme, nemali broj tvrtki dugogodišnje zaposlenike otpušta nakon gubitka studentskih prava te se unedogled suspendira stjecanje realnog radnog staža i mogućnost stalnog zapošljenja.

Međutim, debata se vodi u krivoj domeni. Potrebno je restrukturiranje gospodarske i ekonomske politike  i potpuna dekonstrukcija mita da se odgovor nalazi u angažiranju umirovljenika. Nije kritično nego sekundarno pitanje praktičnog “napravimo najbolje s onim što imamo“, već kako da iskoristimo postojeće prirodne, turističke i tehničke resurse, kako da osmislimo nove projekte i privučemo strane investitore, kako da kreiramo nove pozicije za mlade znanstvenike unutar sveučilišta i instituta te pružimo poticaje za start-upove i poduzetnike, namjesto da im namećemo urnebesne cifre za zatvaranje obrta i poduzeća te ih a priori obeshrabrimo u realizaciji plodnih projekata. Mladi strahuju od ulaska u kredite i dugove jer im nije zajamčena sigurnost niti na županijskoj, niti na državnoj razini. Svakodnevno se plasiraju divergentne udruge kao povoljnija alternativa, no njihov se rad sustavno legalno obustavlja na način da im se onemogućava pristup fondovima predisponiranim za te svrhe ako se ustanovi da imaju tendenciju angažirati se na političkom planu ili debatirati o relevantnim socijalnim pitanjima.  Ono od čega vlada strahuje, a što mlade prisiljava na participaciju u političkim strankama paradoksalno jest upravo progresivni pad slobodnih mjesta u postojećim okupacijama. U konačnici, aktivni stranački svjetonazor i program može potpuno nerelevantan, stoga  nam izbori i glasačke odluke  između nekoliko dominantnih strujanja u konačnici ovise o pitanju ‘preko koga ću jednostavnije do zaposlenja?’ Implicitna je preskripcija da zahvalno glasujemo za ruku koja nas hrani, stoga je nekoć integralni dio političkog aktivizma zagubljen u ruševinama egzistencijalističkih nužda.

Sporna reforma nije prvi strateški pokušaj artikulacije sekundarnih rješenja za akutne primarne državne i ekonomske poteškoće.  Matrica problema jest sukob parcijalnih interesnih grupacija koje upravljaju državom vlašću i funkcioniraju na principu međusobne konfrontacije, te ne mogu pružiti adekvatne odgovore i detaljno razrađene pozitivne sheme koje je moguće primijeniti na realne probleme, budući da su suviše zaokupljene izvođenjem tehnika za vlastitu akumulaciju materijalnih sredstava i stjecanje impozantnih pozicija. Kada ne postoji pomno elaboriran model koji bi bilo moguće reproducirati in actu, ostajemo na teorijskoj spekulaciji, dok se problemi koji su imanentni cijeloj naciji gomilaju.