Linearna i nelinearna perspektiva u umjetnosti i psihologiji

“Emotivna inteligencija”, “psihička zrelost” pojmovi su kojima opisujemo osobu koja je izgradila vlastitu, autentičnu perspektivu svijeta. Istraživanja mnogih psihoanalitičara, Tronicka, Meltzoffa, Sterna, Trevarthena i drugih, pokazuju kako se dijete ne rađa s vlastitom perspektivom svijeta već je prvih godina života “posuđuje” od svog roditelja, društva i kulture. Iako se dijete godinama identificira, poistovjećuje s roditeljem, od njega ipak očekujemo da jednog dana stvori vlastiti, autentični pogled na svijet. Tako emotivnu inteligenciju ili psihičku zrelost možemo odrediti kao sposobnost osobe da dekonstruira stav društva i kulture u kojoj se zateklo, te da stvori vlastiti pogled i donosi vlastite odluke. Otkriti vlastitu perspektivu kao i doživjeti postojanje drugačije, tuđe perspektive vidim kao znak duševnog zdravlja ili ostvarenje životnog zadatka.

Odrastanje je tako put od zajedničke, istovjetne perspektive, preko spoznaje vlastite, subjektivne perspektive pa sve do spoznaje istovremenog postojanja dviju različitih perspektiva. To je put od posvemašnje “objektivnosti”, kroz iskustvo vlastite “subjektivnosti”, sve do doživljaja zajedničke “intersubjektivnosti”. Spomenute su perspektive svijeta vezane uz određene razvojne faze djeteta i ne mogu se preskočiti bez posljedica. Svaka se razvojna faza treba dovršiti do kraja, ne može se ubrzati ili skratiti. Svi psihološki problemi koje poznajemo znak su da određena razvojna faza nije dovršena do kraja već je iznenadno, traumatski prekinuta. Ako želimo da dijete jednog dana postane osoba s vlastitom, autentičnom perspektivom, trebamo mu pružiti iskustvo identifikacije s roditeljem, kao i iskustvo posvemašnje subjektivnosti.

Slično razvoju doživljaja perspektive kod odrastanja možemo pratiti i razvoj perspektive u likovnoj umjetnosti kroz nekoliko tisuća godina. Tako spominjem razdoblje “bez perspektive” ili “objektivne” perspektive koja označava umjetnost Srednjeg vijeka, zatim razdoblje “linearne perspektive” odnosno “subjektivne” perspektive umjetnosti Renesanse i Modernog doba, i na kraju razdoblje “nelinearne perspektive”, odnosno, “intersubjektivnosti” – obilježje postmoderne umjetnosti dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća.

Vjerujem kako je umjetnik Pablo Picasso označio početak postmodernizma u likovnoj umjetnosti svojom dekonstrukcijom subjektivne, linearne perspektive, u namjeri da promatraču pruži doživljaj istovremenog postojanja više različitih kuteva gledanja. Time je svoje slikarstvo povezao s novim, postmodernim tumačenjem osobnosti koje se ne temelji na objektivnom ili subjektivnom iskustvu pojedinca već na intersubjektivnom doživljaju multipliciteta, istovremenom postojanju različitih, jednako vrijednih perspektiva.

Antička Grčka i Rim

Obično se kaže kako otkriće linearne perspektive u umjetnosti počinje završetkom Srednjeg vijeka i početkom Renesanse. Međutim, početak linearnosti otkrivamo već u antičkom grčkom i rimskom slikarstvu. Mnogi povjesničari umjetnosti tvrde kako su linearnu perspektivu grčki i rimski slikari koristili intuitivno, nesvjesni svog otkrića. Svejedno, promatrajući njihovu umjetnost, osjećamo kako je umjetnik svjestan svog položaja u prostoru, on je “u odnosu” prema objektu svog promatranja. Drugim riječima, umjetnik osjeća kako će promjenom svog položaja, očišta u odnosu na objekt, i forma umjetničkog djela biti posve drugačija.

Na žalost, ta vještina i iskustvo prikaza linearne perspektive posve nestaje dolaskom Srednjeg vijeka i treba proći više od tisuću godina da se opet pojavi. Nekoliko tisuća godina grčke i rimske umjetnosti nestaje gotovo preko noći, pa umjetnici Srednjeg vijeka iznova otkrivaju tajne slikarstva i kiparstva. Slično tome, preko noći nestaje i tisuće godina grčke filozofije. Literatura iz tog vremena uništava se i skriva od javnosti, što je lijepo opisao Umberto Ecco u svojoj knjizi – Ime ruže i što je prikazano u filmu Hypatia. Antička se umjetnost i filozofija vraćaju gotovo dvije tisuće godina kasnije, u obliku klasicizma, a kasnije i neo-klasicizma. Tako i genijalni umovi psihoanalize i filozofije, Freud i Heidegger, crpe to nepresušno vrelo grčke mudrosti. Freud u povratku grčkim mitovima o Edipu i Elektri, a Heidegger u filozofiji tzv. predsokratovaca, npr. Heraklita.

Kriza antičke filozofije

Što se dogodilo s kulturom stare Grčke i Rima, zašto je utonula u mrak koji traje gotovo dvije tisuće godina? Vjerujem kako su prije svog kraja Grčka i Rim ostvarili nove razine mudrosti, one za kojima još i danas tragamo. Ostvarili su proces dekonstrukcije društva, autoriteta, hijerarhije, sve ono što danas nazivamo – postmodernizam. No protivnici postmodernizma taj proces često i zovu – dekadencija. U Grčkoj je to filozof Sokrat koji zbog svog subverzivnog djelovanja, odnosno, zbog dekonstrukcije svih autoriteta i zakona tog vremena mora počiniti samoubojstvo. U Rimu to je Seneka, filozof stoicizma, filozofije koja dekonstruira sve hijerarhije i sve situacije u kojima se možemo zateći. Zbog svog političkog djelovanja i njega sile na samoubojstvo.

Sokrata i Seneku tako vidim kao preteče postmodernizma za što društvo nije bilo spremno prije dvije tisuće godina, kao što nije ni danas. Postmodernizam često vežu uz dekadenciju, gubitak svih vrijednosti, premda se radi samo o gubitku, dekonstrukciji lažnih vrijednosti, lažne osobnosti. Dekonstrukcija lažnih vrijednosti preduvjet je za preobrazbu, emotivni i duševni razvoj, iako je to istovremeno razdoblje krize i katastrofe.

Stara su Grčka i Rim doživjele posvemašnju dekonstrukciju autoriteta i hijerarhije za što tada nisu bile spremne, baš kao što danas nije spremno ni naše, suvremeno društvo. Dekonstrukcija autoriteta i hijerarhije uvijek znači kratkotrajan, ali veoma bolan boravak u neredu, u kaosu. No kao što znamo, bez prolaska kroz stanje kaosa nema promjene. Zanimljivo je primijetiti, suprotno od očekivanog, kako su najteži psihološki problemi poput shizofrenije i psihoze uvijek stanja potpune stabilnosti, sigurnosti, reda, prirodnog Zakona i vječne Istine. Ta je psihološka struktura posve neprobojna za bilo kakvu sumnju, kritičko mišljenje, promjenu, odnosno, sve što bi stvorilo i tračak kaosa. Pitam se, tko će svojom voljom izabrati kaos, nered, ako se može uhvatiti za stabilnu strukturu, pa bila to i iluzija, fantazija strukture. Kao što znamo, za bivanje u stanju kaosa osoba treba punu podršku i razumijevanje okoline. Bez toga, ona se vraća u regresiju, u svijet autoriteta, hijerarhije i roditelja. Ona se hvata za prvu dostupnu psihološku obranu pa bila to i psihotična obrana. Ta je psihotična obrana uvijek fantazija stopljenosti, simbioze s Roditeljem, s Majkom.

Ukratko, u trenucima egzistencijalne krize, na pragu promjene, osoba neće izabrati agoniju i katarzu već ekstazu jedinstva s Roditeljem, povratak Majci.

Tako Grčka i Rimska kultura, na vrhuncu dekonstrukcije lažnih vrijednosti i na pragu trajne promjene, nisu izdržale bolnu agoniju bivanja u kaosu. Izabrale su filozofiju koja pruža fantaziju sigurnosti i stabilnosti, iluziju povratka Roditelju i simbiozu s Majkom. Umjesto odrastanja odabrale su povratak u djetinjstvo.

Perspektiva Srednjeg vijeka

Umjetnost, znanost i filozofija Srednjeg vijeka pod utjecajem su snažne regresije, psihološke obrane koja čuva fantaziju jedinstva i simbioze. Smisao je te obrane zauvijek sačuvati Prirodni zakon i Vječnu istinu, a sve što ukazuje na postojanje bilo kakve Drugosti treba biti uništeno. Umjesto da se bave istraživanjem Realnog, umjetnost, znanost i filozofija svedeni su na obranu psihotične fantazije, na obranu Imaginarnog od prodora Realnog.

Tako je i smisao umjetnosti tog vremena odvojiti osobu od realnosti, uvući ju u svijetu psihotičnog, magičnog jedinstva, odnosno, pružiti joj vječnu i neizmjernu ekstazu idealizacije svog Roditelja. Kako je smisao idealizacije poruka – Ti si savršen, a ja sam dio Tebe!, zadatak je umjetnosti Srednjeg vijeka dokazati neizmjernu veličinu Roditelja u odnosu na infinitezimalnu beznačajnost čovjeka, odnosno, djeteta. Drugim riječima, smisao je umjetnosti Srednjeg vijeka dokazati kako je Bog savršen, kako određuje samog sebe, odnosno, kako nije ovisan o promatraču i njegovoj perspektivi.

Bez obzira o kutu gledanja, stavu promatrača, njegovim željama i ambicijama, Roditelj je uvijek isti, savršen i bezgraničan. Opasnost je linearne perspektive, kuta gledanja, u tome što zauvijek lomi i dekonstruira ekstatično jedinstvo i simbiozu.

To je duh vremena u kojem djeluje bizantski ikonograf Lazarus Zographus (810 – 867). Suvremenici tvrde kako posjeduje prave osobine ikonografa – asketizam, skromnost, samozatajnost, ljubav za Boga, potpuni nedostatak taštine i ambicije, sklonost samokontroli i disciplini. Ikonografiju i slikarstvo studira u Konstantinopolisu, a za njegove slike tvrde kako imaju snagu iscjeljenja. Teme su njegovog slikarstva – Sveta obitelj, Isus, Marija, evanđelisti i sveci. Smisao je njegovog slikarstva ojačati doživljaj identifikacije i poistovjećenja prikazom apsolutne velebnosti Roditelja, pred kojim promatrač, dijete, ostaje bespomoćno, tone u stanje mistične ekstaze. Ponavljam, veoma je važno da promatrač ne posjeduje vlastitu perspektivu, vlastiti stav, jer do ekstaze tada ne bi došlo.
Tako dolazimo i do paradoksa – Tko je stvarni autor slike?

Ako je autor slike čovjek, tada on posjeduje znanje, vještinu i ambiciju, odnosno, nije više beznačajan i bespomoćan, nije dijete. Taj se paradoks rješava idejom kako slikar nije autor i ne posjeduje znanje i vještinu, već je samo kanal Božje objave. To je razlog zašto ne znamo imena slikara i umjetnika Srednjeg vijeka – nije ih smjelo biti. Drugim riječima – čovjek nije važan. To je tzv. “semantička, vertikalna perspektiva” slikarstva Srednjeg vijeka koja ne tumači odnose veličina među likovima s obzirom na njihovu udaljenost, već s obzirom na njihovu važnost.
Bog – roditelj je uvijek na vrhu slike, čovjek – dijete uvijek na dnu.

Tako je i Lazarus Zographos sebe doživljavao kanalom božanskog, a ne školovanim i vještim majstorom. Biti odvojen od božanskog za njega je bila sudbina gora od smrti. Kako je živio u vrijeme cara Teofila, ikonoklasta, slikanje ikona postalo mu je zabranjeno. Unatoč tome, Lazarus je nastavio s radom čak i nakon užasne torture vatrom. I kada mu je car spalio obje ruke, Lazarus nije odustao od svog slikarstva, trpeći neopisive bolove. Od sigurne smrti spasila ga je carica Teodora, a zbog svog mučeništva kasnije je proglašen i svecem.

Kakva je osobnost Lazarusa Zographosa? Ako kažemo da je mazohizam uživanje u vlastitom nestajanju tada je ona – mazohistička. Smisao je mazohizma ostvariti mazohističku ekstazu stapanjem sa slikom savršenog roditelja. Ako se na putu do ekstaze ispriječila osobnost, tada ona mora nestati.

Ikonoklazam, zabranu prikaza božje slike, vidim kao radikalnu potrebu za doživljajem božjeg savršenstva. Naslikani bog, čak i kada je prikazan kao nedokučivo, sveznajuće biće, ipak je uokviren, ograničen, što ostavlja prostora za tračak sumnje – Možda čovjek nije posve beznačajan?

Renesansa i modernizam

Za mnoge početak modernizma u umjetnosti, znanosti i filozofiji određuju filozofi – Roger Bacon (1220-1292) , Francis Bacon (1561 – 1626) i René Descartes (1596 – 1650). Roger Bacon nastoji se vratiti filozofiji i znanosti stare Grčke, posebno filozofu Aristotelu. Uz dozvolu tadašnjeg pape, 1267. g. počinje u Oxfordu predavati osnove Aristotelove logike. Time počinje doba povratka klasici u umjetnosti, odnosno, vrijeme humanizma kojem je u prvom planu – čovjek. Drugi bi naziv za humanizam, renesansu, modernizam mogao biti i – subjektivizam. Suprotnost subjektivizmu je “objektivizam” srednjeg vijeka kada je čovjek bio objekt u rukama više sile.
Kako objasniti tu promjenu paradigme?

Kako kaže Heinz Kohut, fantaziju jedinstva sa svijetom postižemo na dva načina. Ulogom djeteta koje je dijelom svog roditelja, ali i ulogom roditelja koji se širi na dijete i na svijet. Ako je perspektiva Srednjeg vijeka bila – Ti si savršen, a ja sam dio Tebe!, perspektiva Renesanse i Modernizma glasi – Ja sam savršen, a ti si dio mene!
Tako se Renesansa vraća onoj grčkoj filozofiji koja kaže – Čovjek je mjerilo svih stvari… (Protagora 490 – 420 pr.n.e.)

To je vrijeme u kojem djeluje talijanski renesansni slikar i arhitekt Filippo Brunelleschi (1377 – 1446), kojeg zovu ocem renesansne arhitekture, matematike, brodogradnje i moderne znanosti. Ovdje nam je posebno zanimljiv zbog svog doprinosa filozofiji humanizma, odnosno, svog otkrića linearne perspektive po kojoj je u središtu svijeta uvijek – čovjek.

Linearna perspektiva tumači odnos promatrača i svijeta ne više po važnosti likova, već po položaju u prostoru, njihovoj udaljenosti. Udaljavanjem od promatrača likovi se smanjuju razmjerno udaljenosti. Oni se smanjuju pravocrtno, linearno, i svi nestaju u jednoj te istoj točki – nedogledu (vanishing point).

Smisao je linearne perspektive izraziti duh vremena po kojem u središtu svijeta nije više Bog, roditelj, već je to promatrač, čovjek. Promatrač svojim pogledom na svijet određuje što je važno, a što nevažno, što je veliko, a što malo. Promatrač svojom perspektivom određuje i svoj horizont iza kojega svijet gubi na važnosti, prestaje postojati. Tako je otkriće linearne perspektive stvorilo temelje za tzv. teoriju relativnosti dvadesetog stoljeća po kojoj objekti svoj položaj i brzinu stječu samo u odnosu prema promatraču.

Kakva je osobnost Filippa Brunelleschija? Ako je ambicija želja za širenjem svoje perspektive i subjektivnosti na svijet, te želja da se svijet izmijeni, tada je njegova osobnost – ambiciozna. Arhitekt, matematičar, inženjer, sve su to putevi širenja vlastite subjektivnosti na svijet.

Linearnu perspektivu možemo zvati i subjektivnom perspektivom pošto je po njoj svijet određen položajem i pogledom promatrača, subjekta. Perspektiva Srednjeg vijeka svijet vidi nepromjenjivim, stalnim, odnosno, neovisnim i autonomnim u odnosu na promatrača. Roditelj nije roditelj samo u odnosu prema djetetu već je to njegovo univerzalno, objektivno stanje. Renesansa i modernizam mogu se izraziti riječima psihoanalitičara Donalda Winnicotta koji kaže kako – Ne postoji takva stvar kao što je majka, jer majka svoj smisao stječe isključivo u odnosu s djetetom. Tako su renesansa i modernizam reakcija na univerzalnost i objektivnost Srednjeg vijeka. Na mjesto univerzalnog i objektivnog dolazi relativno i subjektivno.

Kako je to moderna znanost – subjektivna? Zanimljivo je primijetiti kako je u korijenu svih matematičkih ili fizikalnih zakona i formula uvijek – aksiom. Aksiom je tvrdnja koju ne treba dokazivati jer se ona može – doživjeti. Tako je u korijenu matematike i fizike zapravo subjektivni doživljaj, fenomen.

Dijete u Srednjem vijeku i Modernizmu

Iz perspektive Srednjeg vijeka dijete se ne rađa sa svojim nagonima i žudnjama, već ono na svijet dolazi “pokvareno”, “zlo”. Zadatak je društva da ga od “zla” što prije “očisti” i “popravi” dok ne bude “prekasno”. Dijete nema svoje želje i nagone, vlastitu perspektivu, već je njegovo ponašanje određeno borbom “sila dobra” i “sila zla”. Odgoj se djeteta tako svodi na zatiranje “zla”, na pročišćenje, egzorcizam, kako bi “dobro” pobijedilo “sotonu”. Odgoj Srednjeg vijeka ostao je sačuvan do današnjeg u obliku – vjeronauka, školskog predmeta koji se opire suvremenoj pedagogiji.

Suprotno tome, modernizam dijete vidi kao samostalno, individualno i autonomno biće koje nije određeno nikakvim vanjskim silama. Svi su instinkti i nagoni u djetetu prisutni već od prvog dana, oni ne dolaze izvana, iz svijeta. Tako i filozof modernizma, Sigmund Freud, tumači razvoj djeteta. Po njemu, dijete na svijet dolazi sa svojim nagonima i željama koje okolina treba prepoznati i prihvatiti. Ono je odvojeno od svijeta, samo sebe određuje, a okolina mu pomaže da svoju perspektivu više ili manje razvije. Dijete posjeduje svoju prirodu, svoj karakter, koji je anatomski određen godinama ili spolom.

Smisao je odgoja Srednjeg vijeka proširiti perspektivu svijeta na dijete kako bi ono odustalo od vlastitih želja i ambicija, odustalo od vlastite perspektive, te se uklopilo i prilagodilo vječnom poretku svemira, Prirodnom zakonu. Suprotno tome, smisao je odgoja u modernizmu pokrenuti vlastite želje i ambicije kako bi se dijete proširilo na svijet i do vrhunca ostvarilo vlastitu subjektivnost.

Koja je perspektiva točna, ona linearna, u kojoj se promatrač širi na svijet i mjeri ga svojim očima, ili obratna perspektiva Srednjeg vijeka u kojoj se svijet širi na promatrača i obuhvaća ga svojim pogledom? Je li čovjek stvaralac svijeta ili tek zrno pijeska na plaži?

Pablo Picasso

Vjerujem kako taj je konflikt dobro izrazio španjolski slikar Pablo Picasso (1881 – 1973) u svojim slikama, skulpturama i kolažima. Na pitanje, koja je njegova perspektiva, srednjovjekovna ili moderna, tko je on, svećenik ili vojnik, on bi vjerojatno odgovorio – oboje, istovremeno! Naime, Picasso je često spominjao riječi svoje majke – Sine, ako ćeš biti vojnik, ti ćeš biti general, ako ćeš biti svećenik, ti ćeš biti Papa!
Vjerujem kako je Picasso time dobio dozvolu da prihvati sve svoje fantazije, one za širenjem prema svijetu, kao i one u kojima se svijet na njega širi.

U svojim slikama, posebno onima iz razdoblja kubizma, Picasso dekonstruira linearnu perspektivu, slika se širi na promatrača, ali istovremeno dekonstruira i srednjovjekovnu perspektivu, promatrač se širi na sliku. Time je promatrač istovremeno i subjekt i objekt, odnosno, niti jedno od toga. U tom istovremenom prikazu dvije oprečne perspektive vidim početak postmodernizma u umjetnosti, filozofiji i psihoanalizi.

Picassova slika – Gospođice iz Avignona, iz 1907. g. lice jedne od djevojaka istovremeno prikazuje iz više kuteva. Pitamo se, koji je pravi? Nema sumnje, niti jedan, ili svi, što dekonstruira ideju samo jedne subjektivnosti. Promatrač tako nije subjekt koji određuje sliku svojom perspektivom, ali nije ni objekt određen sadržajem slike. Promatrač se mora odreći svake perspektive, on se nema za što uhvatiti, što stvara intenzivnu i dugotrajnu katarzu.

Doprinos Pabla Picassa umjetnosti postmodernizma vidim i u upotrebi likovne tehnike kolaža. Što je kolaž, zbroj dijelova ili jedinstvena cjelina? Vjerujem kako je kolaž nešto treće, neprestana konstrukcija i dekonstrukcija koja promatrača stavlja u položaj objekta, a već drugog trenutka u položaj subjekta. To je život – vječna izmjena perspektiva.

Picassov suvremenik, francuski umjetnik Marcel Duchamp tih godina izlaže svoje “Readymade objekte”. Njegov “Stalak za boce” iz 1914. g. publici postavlja pitanje – je li to umjetnost ili nije?, je li to objekt ili nije? Na kraju, što je promatrač – subjekt ili objekt? Stvara li on umjetničko djelo svojim posjetom galeriji, svojim promatranjem ili je on sam promatran, on se stvara? Posljedica je opet katarza, publika se nema za što uhvatiti, nema se s čime identificirati, poistovjetiti.

Kritičari postmodernizma obično kažu kako je postmodernizam kriza perspektive, kriza svih vrijednosti, kriza ljudskosti. Vjerujem kako je upravo suprotno, to je kraj svih lažnih vrijednosti, odnosno, potvrda ljudskosti. Dekonstrukcija nije destrukcija, destrukcija je stabilno stanje, u kojem smo uništili objekt konflikta, a s njime i konflikt. Dekonstrukcija je proces koji traje i koji se nikada ne može dovršiti.

Pred toga, dekonstrukcija u postmodernizmu nije ukidanje svake perspektive, subjektivne i objektivne. Baš suprotno, to je subjektivnost i objektivnost na svom vrhuncu, istovremeno. Žudnja i ambicija do kraja se pokreću, svojom se perspektivom šire na svijet, subjektivnost doseže svoj vrhunac, ali se istovremeno dekonstruira obrnutom srednjovjekovnom perspektivom u kojoj smo samo promatrač, objekt. Postmodernizam nije poricanje vrijednosti Srednjeg vijeka ni Modernizma, već prestanak poricanja i potiskivanja nesvjesnih fantazija vezanih uz religiozni osjećaj s jedne strane i ambicije s druge.

Slično umjetnosti postmodernizma, suvremena se psihoanaliza ne treba baviti analizom perspektive, analizom prijenosa ili transfera i njihovom dekonstrukcijom. Suprotno tome, ona treba analizirati otpore koji stoje na putu pokretanju prijenosa, odnosno, subjektivne i objektivne perspektive. Kada se pokrenu te dvije razine osobnosti, ambicije i religiozni osjećaj, dekonstrukcija počinje sama od sebe.

Pisao: Vladimir Nemet

Mišljenja iznesena u objavljenim člancima i kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Cro Tribune
Podijeli objavu