ILI ASSAD ILI RADIKALNI ISLAM

Demonizacija legalno izabranog sirijskog predsjednika Assada, koja se godinama provodi od strane Sjedinjenih Američkih Država i njezinih poslušnika, a čija se sličnost u postupcima jasno vidi i prema Ruskoj Federaciji, kulminirala je proteklog vikenda vojnim udarima SAD-a, Francuske i Velike Britanije. Stavimo na stranu kemijski napad koji je navodno proveo Assadov režim nedavno, a za koji nisu uspjeli dokazati, baš kao niti Saddamu Husseinu 2003. da je povezan sa predsjedništvom. Tada se radilo o nuklearnom oružju, danas o kemijskim napadima. Rezultat je Irak koji više ne postoji. Niti Sirija nije daleko od jednakog scenarija. Pa pustimo čak i na strani očitu činjenicu da u Siriji ne postoji demokratska vlast kakvu mi zamišljamo na području zapadnih država. Potrebno se upitati nešto mnogo važnije. Zašto SAD toliko želi dovesti na vlast radikalni islam u Siriji, kako ga je dovela na vlast i u Libiji, i u Egiptu odmah iza 2011. godine.

Sirija je sekularna zemlja, koja ima jedan oblik socijalističke političke prakse. Sirija nema Kuran kao svoj ustav, niti nema šerijatsko pravo kao svoj pravni poredak. Assad je pripadnik umjerene alevitske tradicije unutar islama koja je valjda jedna od rijetkih islamskih tradicija koja danas ne provodi brutalni, vojni džihad nad ljudima koji nisu muslimani. Paralelno, Sirija ima dva islamska utjecaja koji izdaleka, putem upravljanja raznim terorističkim skupinama na terenu bi u budućnosti rušenjem Assada, uspostavila šerijatski poredak. Jedan je onaj koji je službeni sustav državne vlasti u Saudijskoj Arabiji, vehabijski, a drugi je vrlo sličan koji je zastupljen u licu Muslimanskog bratstva. Dovoljno je samo pročitati knjigu Ayaan Hirsi Ali, žene danas izrazito poznate i aktivne kao aktivistice za ženska i ljudska prava u Americi, koja je pobjegla glavom bez obzira iz Somalije, a koja u knjizi: „Nevjernica: moj život“ opisuje neljudskost Muslimanskog bratstva u Somaliji. Prikazana je ideologija koju zastupaju. Žene su svedene na razinu robova, ne mogu izlaziti iz kuća osim u muškoj pratnji, ne mogu slobodno govoriti, ne smiju iznositi svoje mišljenje, nije dozvoljeno kritizirati islam. Međutim, jako je važna stvar u toj knjizi jedan opis o tome kako se pridobivaju ljudi od strane bratstva za radikalni džihad. Pronalaze se siromašni slojevi koji dobivaju novac te im se pomaže pri svakodnevnim poslovima. Nakon čega počinju odlaziti u džamije gdje im se „peru“ mozgovi te postaju fanatici koji odlaze u Siriju i Irak boriti se. Ne idu nužno svi u ISIL, ali idu zajedničkim putem svim radikalnim islamistima, putem političkog džihada!

Vehabijski utjecaj, odvija se  malo drugačije. Ne posve, ali za nijansu. Izgradnja džamija, medresa, podjela besplatnih Kurana umotanih u fine kožnate omote, besplatno školovanje o islamu, besplatne knjige, školovanje mladih, to je kolijevka koja dolazi od strane saudijskog novca, ali uz jedan uvjet. Da oni muslimani koji ju prihvate potpuno prihvate vehabijsku ideologiju. To je ona ideologija koja kada se prouče njezini „zakoni“, poprima lice svega što je suprotno samom životu i zdravom razumu. Gotovo stopostotna pokrivenost žena, zabrana muzike, muzičkih instrumenata, zabrana odlaženja na spoj muškarca i žene, dogovoreni brakovi, kastracija žena, kažnjavanje ljudi bičevanjem koja je aktualna i danas u Saudijskoj Arabiji, smrtna kazna koja se provodi nad onima koji napuste islam i sl. Naravno, moguće je i ovdje naći i previše literature koja sve to potvrđuje. Jedna od boljih je od Stephena Schwartza: „Dva lica islama“.

I sada, vratimo se na Siriju. Čemu zapadne politike toliko jako žele instalirati neljudske režime u normalnim i nekad slobodnim zemljama? Jasno je zašto. Zato što su isključivo ovakvi fanatici oduvijek i bili saveznici Amerike, Velike Britanije i drugih. Saudijska Arabija danas ne bi postojala bez SAD-a. Isto vrijedi i za druge zemlje Zaljeva. Tu doista govorimo o faraonskim režimima. Sa druge strane kada jedna država nastoji biti neovisna, sekularna, kada dopušta kršćanstvu da diše, i katoličkom i pravoslavnom, kada se ne ruše crkve, a posebno kada jedna takva država ne želi biti satelit i potrčko velikih sila, onda imamo problem koji moramo mi kao civilizirani ljudi riješiti vojnim udarom, plaćanjem terorista da iznutra unište državu ili na kraju jednostavno organiziramo prijeki sud i ubijemo vođe tih naroda, ili to učinimo bez suda.

Kada bi se barem građani svih civiliziranih država na zapadu obrazovali, onda bi napokon mogli svojim demokratskim metodama nešto i poduzeti u svojim zemljama, te se oduprijeti nepravednoj politici. I to zato, što jednom kada cijeli Bliski istok bude u rukama tog i takvog radikalnog islama, onda više neće biti povratka. Onda će se zvijer okrenuti protiv onih koji su je stvorili.

Mišljenja iznesena u objavljenim člancima i kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Cro Tribune
Podijeli objavu