HRVATSKA DECEPTIVNA POLITIKA: Psihološki mehanizmi i fantazija jedinstva

Nije hrvatska politika nehotimično gluha na nevolje građana, niti slijepo tapka u mraku arbitrarnom selekcijom pristranih zakona i dižući poreze i namete za siromašne. Na državnoj i nacionalnoj razini, motivacija je dakako nesvjesna, no psihologija i psihoanaliza desetljećima razvijajju sad već obimni teorijski i hermeneutički korpus i diskurs namijenjen upravo tumačenju postupaka koji svakodnevno neopaženo prolaze “ispod radara”.
Jednom kada zavirimo iza kulisa, uviđamo da je svaka ljubav, bez iznimke, izrazito ambivalentna. Implementirana na državnu razinu hrvatske politike, psihoanaliza otkriva da upravo ona država, stvorena da štiti i potiče slobodu za i u ime pojedinca, može u isti mah biti i njegova najveća agonija. Baš poput autističnog pacijenta, negdje na putu razvoja do prosperiteta, fantazija jedinstva zatvara put prepoznavanju partikularnih potreba. Nestaje dijalog i nastaje tišina.
Novija istraživanja – domoljubi kao žrtve vlastitih aspiracija i države za koju se zalažu

Prema novijim istraživanjima, Hrvatska pripada na sam vrh ljestvice narcisoidnih nacija.Ispitivanje koje su proveli Jakšić et al. (2014) s obzirom na inventorij patološkog narcizma u poslijeratnoj Hrvatskoj, primjenom psihometričkih svojstava, pokazuje da naše tranzicijsko društvo na prijelazu sa socijalističkog na liberalno kapitalistički model karakterizira, između ostalog, i istaknuta socijalna pasivnost, razočaranje i tjeskoba – što su apro po de facto udžbeničke karakteristike i modus vivendi žrtva zlostavljanja. Zajedničke vrijednosti, poput osjećaja pripadnosti naciji, religiji ili zajednici kojom se dičimo te na koju se u marginalnim situacijama očajanja oslanjamo, poput nekoga tko frantično manevrira posljednjim iz svog repertoara opravdanja ukazuje na egalitaristički sindrom Hrvata. Ovaj tekst stvari promatra iz nove perspektive. To nije stajalište prema Hrvatu. Nije Hrvat narcisoidan i autističan, već je to grupni entitet- država, nacija.

Više o istraživanju možete pročitati ovdje.

Ova se rečenica može činiti neobičnom kada se apstraktni entitet povezuje s nečim tako individualnim poput psihološke obrane, no bliži pogled na našu političku scenu pokazuje kako je njezin modus operandi naprosto prepun patoloških društvenih obrazaca te da je poremećaj ličnosti moguće ekstrapolirati iz šireg socio-kulturalnog konteksta. Što narcisoidni manipulatori i eksploatatori rade? Uskraćuju žrtvama ono vitalno za razvoj – pažnju, hranu i ljubav. Zar naša država na kompleksnije elaboriran način ne čini isto mnogo puta eficijentnije pomoću ‘smearing’ kampanje,  desenzibilizacije, poticanja kognitivne disonance i kreiranjem mržnje, kvazi-domoljublja, lažnog moralizma i rizičnog nacionalizma? Ako je raskid sa stvarnošću i povlačenje u svijet mašte opasna autistička igra, onda je Hrvatska predvodnik u nagomilavanju apsurdnih normi i distorziranih shizoidnih načela.

Kontrolirani mehanizmi nadzora žrtvi

Pravila, ceremonijalnost, ‘gaslighting’ ,depersonaliziranje, diskreditiranje, deevaluacija i zlostavljanje.  Čitajući ovo, vjerojatno ste najprije  pomislili na Ted Bundija, Charles Mansona i druge karizmatične vođe kultova. Niste pogriješili, no ove su metode zlostavljanja i indoktrinacije češće nego bi se na prvu dalo pomisliti i ne vežu se isključivo za psihopate. Sudeći prema britanskom filozofu Laingu, svi navedeni mehanizmi kontrole svakodnevno se provode unutar fundamentalnih društvenih institucija – u državi, na poslu, pa čak i u ljubavnim partnerskim odnosima. Srećom pa su ovi nefleksibilni obrasci kontrole toliko ustaljeni da je metodiku moguće konzistentno pratiti i, kada to činite,ona je zaista rigidna i krajnje neoriginalna. U 21. stoljeću s progresivno napredujećom tehnologijom nitko se više ne pita jesmo li u većoj mjeri pred ogledalom i ‘selfie’ kamerom, to je evidentno. Nitko ne izaziva ozbijnije činjenicu da je u visoko perfekcionističkih društava poput Japana tradicionalna kultura proporcionalno narcisoidna te da se sustavom društvenog bodovanja u Kini provodi ultimativna diktatura.

Psihološki mehanizmi obrane kojima Hrvatska samu sebe diskreditira

Hrvatska još vodi borbu s vjetrenjačom radikalnog nacionalizma i gaji iluziju svemoćnog Hrvata. Psihologija masa pruža zanimljiv uvid u temeljne mehanizme socijalne patologije gdje svaka devijantna društvena karakteristika pronalazi psihički ili somatski simptomatološki pandan u individualnog bolesnika. Što je u pozadini? Primitivni regresivni mehanizam povlačenja u maternicu – naime, fantazmično ostvarenje mita o stapanju i jedinstvu – institucionalnom, epistemičkom, diskurzivnom, duhovnom i refleksivnom. Zato paranoično i defanzivno reagiramo na pozitivne inicijative koje dolaze izvana, zato se narod ucjenjuje, obmanjuje i iznuđuje, zato nema potrebe za jezikom i dijalogom. Penetracija drugosti i subjektivnosti ozbiljno fragmentira i narušava ovu fantaziju. Osim narcističkih, na makrorazini prisutne su i autistične tendencije.Dok prvi zanemaruje određen dio svijeta na koji se nismo još uspješno proširili, drugi psihotično negira da se uopće rodio. Premda nisu sva primitivna društva autistična, autizam svakako jest  primitivna regresija. A zašto država uskraćuje blagostanje i izobilje svojim građanima? Odgovor je univerzalan za sve vrste zlostavljanja– hrana na simboličan način predstavlja empatiju, ljubav prema sebi – upravo ono što će agresor najprije sabotirati kako ne bismo stekli samopouzdanje. Svi nameti, davanja i mjere za poduzetnike i obrtnike, rigorozne cifre za zatvaranje poduzeća i urnebesne kamatne stope – sve su to mehanizmi kontrole kroz koje država kompulzivno nadzire i usmjerava pritok i odlijev prihoda, demografiju i razvoj stanovništva. Oni koji su imali narcisoidnog roditelja, znaju do kojih je razmjera zahtjev za kontrolom doseže. Nekad smo sjedili satima dok nismo pojeli, nekad smo neopravdano  ‘dobili po guzi’ , pravila igre su se nesrazmjerno mijenjala te nikako nismo bili u mogućnosti zahvatiti zašto ne postoji ‘win-win’ situacija. Isto kako je dijete takvoj majci, tako je i entitetu države čovjek puka ekstenzija. Ako smo uniformni s nacijom, nema potrebe da se vodi računa o partikularnim željama, mišljenjima i htijenjima. Na nama se izvršava čitava konstelacija shizoidnih obrana -mi smo depersonalizirani i okamenjeni – ili nemamo vlastitu imaginaciju i želje ili su one identične s onima države. Tu zapravo ni ne postoji problem, naime, ako smo svi jedno, onda svi želimo što i država. Nema potrebe za plenumima, peticijama, sindikatima, udrugama i referendumima. Poput intruzivne narcistične majke, državna vlast određuje tko, kada i kako egzistira, s kim komunicira i kako se razvija. Samosvijesni i zdravi pojedinci su individualci, a oni su opasni. Stoga svaki čin ‘self’ ljubavi za državnu vlast percipira se nužno kao subverzivan.Lako je nadzirati krhku i bezličnu masu, teško je kontrolirati individualca. „Rađamo se slobodni, a vazda umiremo u okovima“, kontroverzni je citat J.J. Rousseaua. Njegove su knjige zabranjivane i spaljivane u znak protesta. Gdje ima dima, ima i vatre – kaže poznata indijska poslovica. Zato jer svatko od nas čezne na nečim što što mu nedostaje – reputacijom, višom figurom, bogatstvom, ljubavlju, uspjehom – ljudi prešutno implicitno pristaju na laži.  Henry Oberlander, najpoznatiji svjetski prevarant, ovu je teoriju izvrgnuo najrobusnijim testovima. Prema britanskim vlastima, poražavajuća je istina toliko snažna da je Oberlander mogao potkopati čitav zapadni bankovni sustav, vodeći se samo jednom preskripcijom:  „Svi su vam voljni dati nešto. Spremni su vam dati nešto u zamjenu za ono za čime žude.“ Laž je kooperativni akt, ako pristajemo na decepciju – to je stoga jer njome dobivamo. Ona nema moć per se – već samo vrijednost koju joj pripisuje svaki pojedinac, pa i obmanuta nacija. Qua decepcija, omogućava nam artificijelno zadovoljenje pomoću magičnog mišljenja.Pitanje je samo koliko smo voljni žrtvovati da bismo popločili jaz između izvanredne fantazije i prosječne istine o svojoj situaciji.

Zlostavljač vs. nacija – uvođenje pozitivne metodike vodstva i priznavanje partikulranosti. Ne želimo svi što i i ja!

Vlast i vođe, kojima dajemo glas i prepuštamo odluke, poznavanje bi psiholoških mehanizama obrane trebali upotrijebiti za prepoznavanje divergentnih potreba pojedinaca za koje se zalažu, u čije se ime bore. Zlostavljači implementiraju kompleksne strategije decepcije za asimiliranje žrtvina univerzuma svome. Pravi vođe liječe. Ne trebamo biti jedno niti željeti jednako. Ljudski um funkcionira na principu prediktivne moći – mehanizmu kategorizacije i klasifikacije objekata i percepcija na temelju prethodnog iskustva. Prema ovome, svaka zasebna svijest je kontrolirana halucinacija. Onu koju masa afirmira i oko koje postoji najveća korespondencija nazivamo realnost, istina.Ne možemo manifestirati tuđu realnost već samo svoju.Sve što trebamo jest promijeniti vlastite vibracije te ih usmjeriti u kreiranje jače, liberalnije i slobodnije atmosfere.