EPIGENETIKA: Put ka stvaranju savršenog čovjeka ?

Epigenetika, nova disciplina, odlučila je raskrstiti sa starim predodžbama: mnogim genima njihova aktivnost nije određena jednom za svagda, nego su podložni utjecajima. Mi ih sami možemo vlastitim svakodnevnim načinom života, svojim navikama, isključiti ili uključiti. Tako je moguće spriječiti genski uvjetovane bolesti- čak i nakon vlastitog života, kod djece, unučadi.

Ljudska nasljedna informacija: tri milijarde građevnih elemenata, otprilike 23.000 gena, među njima bezbroj sekvenci u čiji smisao još nitko nije proniknuo- sve skupa to je dva metra dugačka nit deoksiribonukleinske kiseline ( DNK), tako domišljato ispresavijana da pristaje u staničnu jezgru veličine šest tisučitih dijelova milimetra. Ta se divovska molekula danas smatra nacrtom po kojemu se izgrađuje ljudsko tijelo.

No iz godine u godinu sve je više pokazatelja da je aktivnost mnogih gena pod vanjskim utjecajima. Biolozima je već odavno poznato da snažni utjecaji iz okoliša poput radioaktivnog zraćenja mijenjaju strukturu DNK. Nova otkrića dovode u pitanje općeprihvaćenu pretpostavku da DNK određuje naš izgled, osobnost i zdravstvene rizike. Izvrstan primjer predstavljaju jednojajčani blizanci čiji je DNK potpuno jednak pri rođenju ali tijekom života razlike postaju sve izraženije zahvaljujuči na njemu nataloženim „prekidačima“. Čak i razlike u prehrani između jednojajčanih blizanaca mogu ujecati na promjenu njihova DNK.

Epigenetika

Znanstvenici trenutačno rade na razotkrivanju biokemijskih mehanizama epigenetičkog upravljanja. Sve donedavno smatralo se sigurnim da je čovjekov epigenetički obrazac određen već u majčinoj utrobi, međutim nova istraživanja dokuzuju da se genska struktrura mijenja ovisno o vanjskim utjecajima. Prema sadašnjem stupnju znanja gotovo uopće ne postoji sumnja da epigenetika otvara pogled na potpuno nove kontrolne mehanizme u organizmu, a time i na mogućnost manipuliranja tim procesima u našu korist. Genetičari su se iznenadili kada se pokazalo da nasljeđivanje epigenetičkih obilježja ne završava neposrednim potomcima, nego se može prenositi sve do unuka i praunuka.

Ako okoliš ima ulogu u mijenjanju našeg DNK onda postoji „most“ između bioloških i društvenih procesa. Ukoliko uspijemo razumjeti kako taj most funkcionira mogli bi smo sami mijenjati DNK pojedinca što otvara goleme mogućnosti za ljudsku rasu. Potencijalno bi se mogao napraviti DNK otporan na bolesti ili DNK koji značajno produžuje prosječni životni vijek čovjeka.
Samostalno mijenjanje DNK

Unatoč golemim potencijalima koje epigenetika pruža, ona kao znanost je tek u začetku i biti će potrebno mnogo vremena da se do detalja otkriju svi procesi nužni za vanjsku promjenu DNK. Do tada možemo sami vršiti „epigenetičke promjene“ zdravom prehranom, redovitom tjelovježbom i izbjegavanjem izloženosti stresu.

Podijeli objavu